Stipendija Goethe-Instituta: München i cijeli svijet

Stipendija Goethe-Instituta: München i cijeli svijet

U listopadu prošle godine prijavila sam se za stipendiju Goethe-Instituta za sudjelovanje na tečaju za nastavnike Njemačkog jezika Deutsch für Lehrkräfte. Odabrala sam tri grada i tri termina te napisala motivacijsko pismo. Nisam nastavnica Njemačkoga jezika, ali zbog malog iskustva i želje za sudjelovanjem u projektima Goethe-Instituta (primjer projekta je Mit Robotern Deutsch lernen) dobila sam stipendiju i raspoređena sam na tečaj u Münchenu od 18. do 29. lipnja 2018.

Moj cilj, koji sam i navela u motivacijskom pismu, bio je usavršiti ponajprije govor, tj. dosegnuti razinu tečnog govora, s obzirom na to da usmeno općenito rijetko komuniciram na njemačkom. Nekoliko sam puta bila u Njemačkoj, ali uvijek okružena Hrvatima. Htjela sam dva tjedna biti „prisiljena“ izražavati se samo na njemačkom i upoznati što više ljudi. I jezik sam na mobitelu prebacila na njemački.

Prvi dan

Olympiapark
Olympiapark

Nakon 13 sati putovanja autobusom stigla sam u nedjelju rano ujutro na kolodvor. Moram reći da me šokirala količina smeća razbacanog u krugu od 200 metara oko autobusnog i željezničkog kolodvora, što je rezultat ogromnog broja ljudi koji svakodnevno dolaze iz inozemstva iz država gdje je takvo ponašanje normalno. Općenito je u Münchenu ekstremno mnogo stranaca i svaka druga osoba govorila je meni nepoznatim jezikom. Prva osoba koju sam upoznala bio je alkoholiziran čovjek (jer došla sam nakon subotnje noći) obučen kao mornar koji mi je ljubazno pokazao na koji tramvaj moram. Druga osoba koju sam upoznala bila je Anke, žena kod koje sam dva tjedna živjela u Münchenu, a bolju domaćicu nisam mogla dobiti. Ako se prijavljujete za stipendiju, možete dobiti ili sobu u hotelu ili sobu privatno kod domaćina. Anke mi se unaprijed javila elektroničkom poštom i rekla da ima 60 godina i da živi sama. Očekivala sam stariju ženu s viklerima, u papučama, koja živi s mačkom (jer sam u prijavi navela da su mačke u redu za mene) i kojoj je dosadno, ali Anke je zanosna plavuša (bez kućnog ljubimca) kojoj sigurno nije dosadno. Anke mi je odmah prvi dan pokazala poznati Olympiapark koji je u 70-ima izgrađen za Olimpijske igre. Bez problema se popela na brijeg u Olympiaparku.

Sudionici prijatelji

Dan prije putovanja mislila sam da ću se osramotiti pred diplomiranim profesorima njemačkoga jezika iz cijelog svijeta, ali na licu mjesta, odmah pri prvom upoznavanju s novim ljudima u Goethe-Institutu, shvatila sam da je razina njemačkog jezika koju mi u Hrvatskoj postižemo odlična u odnosu na ostale zemlje svijeta i bila sam na kraju najbolja u grupi. Naši učenici u Hrvatskoj nisu ni svjesni koliko su naši profesori njemačkoga jezika kvalitetni, pogotovo naši u GFG-u!

U mojoj je grupi bilo 15 osoba: sedam iz Indonezije i po jedna osoba iz Floride, Kalifornije, Uzbekistana, Turske, Češke, Srbije i Malija te ja iz Hrvatske. U Indoneziji je bilo održano „natjecanje“ i dvadesetak najboljih profesora njemačkoga jezika dobilo je stipendiju, stoga je bilo čak sedam osoba iz te države. Kolegica iz Srbije zanimljiva je po tome što je gimnazijska profesorica matematike (konkretno, ima predmet Geometrija) i ima dvojezičnu nastavu te dvije godine uči njemački, a jednu godinu predaje. Kolegica iz Floride operna je pjevačica koja pjeva na pet stranih jezika (od kojih govori samo njemački, ali talent je za naglaske i izgovor) i nastavnica je Njemačkog jezika u svojoj školi te predaje predmet Svjetski jezici. Ostatak ekipe profesori su njemačkoga jezika u svojim zemljama kakve i mi poznajemo. Naša je profesorica bila Marianna i grčkoga je podrijetla. Najteže za prvi dan bilo je zapamtiti im imena.

Njemački jezik

Moja prva i do kraja najdraža prijateljica bila je moja imenjakinja, Nona Elana Kristiana iz Malanga u Indoneziji. U razgovoru s njom shvatila sam da je za ljude iz Indonezije njemački vrlo težak jezik, ali svejedno smo se odlično sporazumijevale. Minimalna tražena razina za nastavnika Njemačkog jezika u Indoneziji je B1 te su svi Indonezijci imali upravo razinu B1. Moja druga prijateljica, Marijana iz Srbije, učila je tek dvije godine njemački i već je imala B1. Kao grupa svi smo se odlično slagali i već sam prvi dan shvatila da će biti vrlo zabavno i korisno.

Što se tiče samog njemačkog jezika, došla sam do razine tečnoga govora, ispravila sam neke greške koje sam imala u pisanju i znam da ću sada moći držati nastavu i na njemačkom, ali učenje i vježbanje njemačkog jezika bilo je za mene nešto usputno. Prijatelji koje sam upoznala iz cijelog svijeta, njihova kultura i znanja koja su mi oni dali ono su što je za mene glavna dobit ovog tečaja. Iako sam putovala Europom, ljudi s drugih kontinenata, pogotovo iz Indonezije, otvorili su mi oči i shvatila sam da imam još mnogo toga istražiti i naučiti o životu. Npr. isprobala sam indonezijsku, tursku i uzbekistansku hranu i shvatila da ima još tisuću okusa koje si sada ne mogu ni zamisliti.

Metodika nastave Njemačkog jezika

S obzirom na to da sam diplomirala informatiku koja ima svoju metodiku, zanimljivo mi je bilo usvajanje metodike poučavanja stranog jezika tako da sam na satima Metodike i didaktike naučila vrlo mnogo korisnih stvari koje ću nekako uklopiti i u redovitu nastavu Informatike. Što se tiče stručnog dijela mog usavršavanja, to je ono glavno službeno znanje koje sam dobila. Neprestano smo bili u ulozi nastavnika – učenika (na sebi samima vježbali smo metode). Frontalne je nastave bilo minimalno, gotovo ništa, a mnogo skupinskoga rada, rada u paru i učenja uz razne igre. Primjere nekih igrica na satu možete vidjeti na slikama. Tko želi objašnjenja i želi ih primijeniti u nastavi, može mi se javiti (neke su pogodne i za sve predmete na kojima ima nečeg „tekstnog“ i nekih definicija). Jednoga je dana k nama na nastavu došao nadzor, da se uvjere da i za kolegicu iz Srbije koja predaje Matematiku i za mene koja predajem Informatiku ovo sve ima smisla, i potvrđujem da ima smisla za sve profesore koji se ozbiljno planiraju baviti dvojezičnom nastavom ili projektima na stranome jeziku.

Nastava na tečaju i predstavljanje nepoznate zemlje Hrvatske

Nastava se odvijala u tri dijela (s pauzama između), od 9 ujutro do 15 popodne, a poslijepodne je većinom bila organizirana neka dodatna aktivnost. U subotu smo imali organizirani izlet u Augsburg, a nedjelja je bila slobodan dan koji smo svi iskoristili za razgledavanje (osim jedne Amerikanke koja je morala odspavati jer se nije sasvim priviknula na promjenu vremenske zone).

Svaki smo dan vježbali čitanje, pisanje, slušanje i govor na različitim temama, kao što to čine i naši učenici. Također, svatko od nas mogao je volonterski održati dio nastave i prezentaciju o vlastitoj državi/školi. Nije bilo prisile ni oko čega, atmosfera je bila vrlo ležerna. Javila sam se i za održavanje dijela nastave (pokazala sam im Kahoot! i još nekoliko informatičkih stvari korisnih za njihovu nastavu) i za prezentaciju o Hrvatskoj i GFG-u. Publika u početku nije znala ni gdje se Hrvatska nalazi na karti (iako su skoro svi barem čuli za Jugoslaviju) tako da sam pokazala samo osnovne informacije: geografsku poziciju, broj stanovnika, more, predsjednicu, valutu, prirodne ljepote i malo ih upoznala s hrvatskim pismom. Glasovi č, ć, š, đ, ž i posebno su ih zanimali te smo zajedno naglas vježbali. Nisu mogli shvatiti razliku između č i ć, tj. čemu to služi. Da Hrvatska ne bi ostala zapamćena samo po moru i Plitvičkim jezerima kao uvijek, pokazala sam i slike naših nizina i konkretno Koprivnice, čije je ime isprve samo prijateljica iz Srbije mogla izgovoriti. Smatraju GFG vrlo modernom školom i zanimljiv im je LEGO projekt s robotima.

Znanja o ljudima iz drugih država

Kolegica Veronika iz Češke i ja priznale smo da nikad nismo bile tako blizu osobama pokrivenih glava – sve Indonezijke osim jedne nosile su svaki dan hidžab, a Boureïma iz Afrike nosio je ponekad turban. Prvi je dan još bilo čudno, ali dalje sasvim normalno i sada mi se Hrvatska čini pomalo dosadnom što se toga tiče. Htjela bih podijeliti neke zanimljivosti. Sve navedeno iz mog je osobnog razgovora i iz prezentacija kolega koji su prezentirali.

Indonezija (Azija)

  • U Indoneziji je vlast odredila da svaka osoba mora birati između točno pet ponuđenih religija i nema drugih opcija – tako je rekla Nona Elana. Skoro 90 posto stanovnika pripadnici su islamske vjeroispovijesti.
  • Biraju žele li nositi pokrivalo glave ili ne. Na moje pitanje zašto to nose iako je vani 35 Celzijevih stupnjeva i iako mogu birati, rekli su da žele pokazati koje su religije. Vrlo su ponosni i svakodnevno mole.
  • Koliko sam čula u Hrvatskoj, mnogo ljudi govori „burka“ za svako pokrivalo glave, ali to je samo jedna od četiriju vrsta.
  • Svaki nastavni dan počinje 15-minutnom molitvom, 7:00 – 7:15.
  • Indonezija ima kišno i sušno razdoblje. To svi učimo na geografiji, ali ipak je uživo zanimljivo vidjeti kad netko ne kuži što su zima, proljeće, ljeto i jesen (znali su za godišnja doba, ali nisu si ih mogli predočiti).
  • Nijedan nastavnik iz Indonezije, čak ni stariji, nije nikad vidio snijeg! U Indoneziji ima snijega samo na vrhu planina. Stoga su svi zajedno posjetili najviši vrh Njemačke, snježnu Zugspitze u Alpama.
  • Kolegica Purwati iz Indonezije rekla je da u školi imaju bazen s garra rufa ribicama u koji profesori mogu staviti noge pa im ribice odstranjuju mrtvu kožu. Također za relaksaciju profesori imaju sobu s masažnim foteljama. Ideja za našeg vođu i menadžera Robotića.
  • Jedna tema nastavnog sata bili su ljudski odnosi i dok mi imamo poznanike i prijatelje, Azijati uz to imaju još jednu, višu razinu prijatelja – sahabat.
  • Ne poznaju mnoge naše riječi, npr. riječ udoban (gemütlich). Nemaju prošlo vrijeme! Nemaju jedninu i množinu! Nemaju padeže (deklinaciju)! Ako želite reći da ste jučer jeli tri šefle graha, rekli biste Jučer jedem tri šefla grah.
  • Ne konzumiraju svinjetinu, ne piju alkohol i ne jedu mesoždere jer smatraju da njihova zloća prelazi na njih. Od vodozemaca ne smiju jesti žabe. Nona Elana jako se uzrujala kad je saznala da je slučajno jela finu salamu od svinjetine. Pokušavali su me uvjeriti u to da je svinjetina nezdrava, ali na moje poker face pitanje izgledam li ja bolesno nisu imali odgovor. Iako, slažem se da ne treba jesti mnogo mesa općenito.
  • Očekivala sam konzervativno i ozbiljno ponašanje, ali svi iz Indonezije bili su iznimno ljubazni, veseli, duhoviti…
  • Vjenčaju se vrlo brzo – jedan do tri mjeseca nakon upoznavanja – ali postoje i rastave. Kolegica Purwati rastavljena je jer se nije slagala s mužem.
  • Svi smo naučili plesati korake grupnog plesa Tobelo – koji se može uklopiti u nastavu gimnastike (predlažem ga i za izborni predmet Ples u GFG-u), ali pleše se i na vjenčanjima. Glazba je dosta luda i ples možete vidjeti ovdje.

Kalifornija i  Florida (SAD)

  • Za vrijeme nastave učionice su obavezno zaključane iznutra. Nema izlaženja na WC. Razlog za to redovita su pucanja u školi jer neki učenici dolaze naoružani. To što mi u vijestima gledamo i slušamo samo je manji dio school shootinga koji se događa. Barem jednom mjesečno negdje u SAD-u dogodi se pucanje, rekla je Allison iz Kalifornije. Pitali smo što se zbiva ako učenik zakasni. Također ne smije ulaziti. A što ako učenik zakasni i luđak počinje pucati po hodniku i učenik joj kuca na vrata da se spasi? Također, svi u učionici idu pod stolove i učenik izvana ne smije ulaziti iako će najvjerojatnije poginuti i svi su učenici obučeni da trče ravno van iz škole ako se zateknu na hodniku u vrijeme pucnjave. Rekla je da konstantno vlada blagi strah.
  • Amerikanci jesu pretili, većinom jedu fast food bez hranjivih vrijednosti jer je biohrana preskupa i nedostupna, ali ono što ja nisam znala – mnogo ih gladuje iako imaju velike naslage masti. Marissa iz Floride rekla je da i osoba od 200 kilograma može gladovati nakon ručka.
  • Našu europsku hranu, čak neorgansko povrće i voće iz supermaketa, smatraju ekstremno ukusnom.
  • Netko je pitao imaju li Trumpa i američku zastavu u svakoj učionici na zidu. Neke škole imaju, neke nemaju.
  • Jedan školski sat traje 88 minuta.

Mali (Afrika)

  • Boureïma radi u školi u jednom gradu, a mnogo djece dolazi iz okolnih sela. Kako djeca ne bi svakodnevno hodala ili na drugi način putovala do udaljenih škola, obitelji u gradovima besplatno ih primaju. Tako u jednom kućanstvu živi i do petero tuđe djece. Ne prihvaća se novac ili bilo kakva stanarina.
  • Škola traje od 7:45 do 12:00. Pauza je čak tri sata i učenici tada odlaze kući ili k domaćinima. Vraćaju se na dodatna dva sata u školu.

Češka

  • Rodiljni dopust (odmah za prvo dijete) može trajati do četiri godine. Veronika iz Češke bila je 15 godina na rodiljnom. Ako ne želite iskoristiti četiri godine, možete umjesto toga uzeti sav novac odjednom i iskoristiti samo godinu dana.

Zahvaljujem Goethe-Institutu na dobivenoj stipendiji i ravnatelju Vjekoslavu Robotiću na odobrenju za izostanak s državne mature.

Kristina Ledinski, prof.

Usporedba s Koprivnicom. Nitko ne hoda po biciklističkoj stazi.
Usporedba s Koprivnicom. Nitko ne hoda biciklističkom stazom