Marija i Hana razgovarale s jednim od trideset najinteligentnijih ljudi na svijetu
„AKO SE TO IKAD OSTVARI, DA UMJETNA INTELIGENCIJA ZAMIJENI OVU PRIRODNU, TO ĆE NEPOBITNO DOVESTI DO KATASTROFE.“
Na Danu za znanost posjetio nas je mladi znanstvenik Nikola Poljak sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Djetinjstvo je proveo u Čakovcu i Prelogu, a danas živi i radi u Zagrebu. Docent je na Fizičkom odsjeku PMF-a u Zagrebu. Također se bavi eksperimentalnim istraživanjima u fizici elementarnih čestica, radom na eksperimentima na CERN-u u Švicarskoj, edukacijskom fizikom, a ujedno je i voditelj sekcije za popularizaciju fizike pri Hrvatskom fizikalnom društvu. Nikola Poljak je među 30 najinteligentnijih ljudi na svijetu – njegov je IQ 183. Imali smo prilike poslušati njegovo predavanje Koliko je π2? s područja fizike. Na predavanju i kratkoj radionici mogli smo naučiti vrlo zanimljive činjenice te nam je razna pitanja, na koja smo mislili da ne postoji odgovor ili da su previše komplicirana, prikazao na vrlo jednostavan, razumljiv i zanimljiv način. Saznali smo kako odrediti masu krave gledajući fotografiju i uspoređujući je s masom čovjeka, napravili smo procjenu količine mrkve u toni vegete, koliko slova ima Biblija, koliko kilometara osoba najviše može prošetati u godinu dana ili koliko je trepavica u gramima otprilike na Danu za znanost…
Kako ste se opredijelili za svoj poziv, a kako za specifično područje kojim se bavite?
To je komplicirana priča jer sam htio upisati DIF, ali sam ozlijedio koljeno i nikada nisam otišao na prijamni. Roditelji su htjeli da idem na FER jer bih više zarađivao kada bih završio studij. Ipak, znanost me privlačila tako da je to bila i moja odluka. Upisao sam matematiku i fiziku i na kraju se odlučio za fiziku. Što se područja tiče, prvo sam završio teorijski smjer, a onda sam se odlučio za eksperimentalnu fiziku zbog jednog eksperimenta na kojem sam radio.
Što znači biti znanstvenik u Hrvatskoj danas?
To je nezgodno pitanje. Dakle, ja sam znanstvenik koji se bavi takvim područjem da sav rad koji radim mora biti u nekim kolaboracijama. Te su kolaboracije uvijek smještene negdje gdje postoji veliki akcelerator, i za mene u Europi to je jedino CERN. Tako da mi je teško reći da je to rad u Hrvatskoj iako sam službeno zaposlen i radim u Hrvatskoj.
Mislite li da su naša sveučilišta dovoljno fleksibilna da odgovore na izazove vremena?
Mislim da jesu. Pratimo trendove u znanosti i s američkih i europskih sveučilišta. Iako imamo drugačiji model provođenja nastave, diplomske i poslijediplomske. Recimo, na europskim sveučilištima jednom kad se diplomira i odradi doktorat, nema više kolegija i ispita, dok kod nas ima. Ja ne mislim da je to nešto loše, mislim da se dobro držimo te da smo dosta fleksibilni.
Kako komentirate činjenicu da su naša sveučilišta vrlo nisko rangirana u svjetskim okvirima?
Manjkom financiranja, to je vrlo jasno. Da bismo napravili nekakav rezultat, recimo u mom području, ja moram sudjelovati u kolaboraciji, a ako je to tako, zasluge se neće pripisati sveučilištu, a ako se neka zasluga želi pripisati sveučilištu, onda eksperiment mora biti kod nas, za što treba financiranje. Ipak, sada je situacija bolja otkako su se otvorili europski fondovi, no sve to još je presitno.
Kakva je budućnost hrvatske znanosti?
Teško mi je reći. Nažalost, jako puno mladih odlazi. Prije dvije generacije od dvadeset i nešto izvrsnih studenata što su završili studij fizike, samo dvoje ostalo je u Hrvatskoj. To ne znači da će znanost propasti jer dosta postdoktoranada i znanstvenika dolazi raditi u Hrvatsku. Tako da postoji neka ravnoteža.
Kako biste zadržali mlade i obrazovane u Hrvatskoj?
Nemam ideju. Da imam, vjerojatno bih je pokušao provesti. Smatram da je jedini način da se ponude radna mjesta i stalno zaposlenje.
Što mislite o znanosti danas, napreduje li čovječanstvo ili, sudeći po npr. ekološkim katastrofama, čovječanstvo „gura nazad“?
To je dosta teško reći. Bio sam prošle godine u Švedskoj i dobio knjigu autora koji je znanstvenik, a bavi se baš tim pitanjem već niz godina. Napisao je dakle knjigu, ali ne mogu se točno sjetiti naziva. On upozorava baš na to da ako se ne pripazi kako se znanost razvija, zapravo napreduje, pogotovo tehnološki gledano, da to može imati velikih kobnih posljedica. Već smo sada u tom razdoblju gdje bismo trebali imati neke svjetske komisije koje bi pratile što se sve smije mijenjati, tj. napredovati u znanosti. I sami možete vidjeti koliko je danas u trendu umjetna inteligencija, računanje algoritama neuralnih mreža i slično. Mogao bih se poistovjetiti s tim švedskim autorom koji kaže da ako se to ikad ostvari, da umjetna inteligencija zamijeni ovu prirodnu, to će nepobitno dovesti do katastrofe.
Slušajući Vaše predavanje i kako ste rekli da neki znanstvenici čak smatraju da svemir može biti vrlo malen, mene zanima što Vi kao fizičar mislite o tome.
Naravno da ni sam ne znam istinu i moram to gledati sa znanstvene strane, a to definitivno upućuje na to da vjerujem da je beskrajan ili da mu je kraj tako beskonačno daleko, što se na kraju svede na isto. Kako ne znamo još puno stvari o njemu, tako to nećemo nikada sa sigurnošću saznati. Da postoje razne teorije znanstvenika, naravno da postoje.
Što Vas najviše oduševljava u fizici ili u vezi s njom, odnosno postoji li baš neko određeno područje koje volite?
Sâm se najviše bavim eksperimentalnim studijem ispitivanja čestica, što zvuči prilično komplicirano, ali to me fascinira. Svaki posao u kojem želite uspjeti jest naporan, ali sve je to individualno. Ovisi o vašoj želji i volji. Znate što me najviše ispunjava u mojem poslu? Predavanje učenicima i kada vidim koliko su oni oduševljeni činjenicama i zainteresirani za ono što im ja sam mogu prenijeti. Tako da me zaista oduševljava prenošenje znanja mladima.
Kako ocjenjujete manifestaciju Dan za znanost i kako Vam se sviđa ovdje u Koprivnici?
Ovo je već drugi put da sudjelujem na Danu za znanost i sviđa mi se način organizacije i zapravo cijeli događaj i sve što se želi njime postići, a to je, vjerujem, motivirati mlade i pokazati im za što je sve znanost sposobna i koliko je nevjerojatna. U Koprivnici sam bio više puta, naime moji roditelji su iz Preloga, a odrastao sam i u Čakovcu, tako da sam proveo dosta vremena i u Koprivnici koja mi se svakako sviđa.
Prilog pripremile: Marija Ferčec, 2. g, i Hana Živko, 2. b