Adrian Goršeta (4. d) izabran je za najučenika četvrtih razreda u školskoj godini 2017./2018. Iz razgovora koji je s njim vodio Luka Varmuž saznajte što taj svestrani i zabavni matematičar poručuje preostalim gimnazijalcima…
Kako je biti najučenik? Jesi li ponosan na sebe i na uloženi trud?
Biti najučenik nije ništa posebno, nije ni povlastica ni nešto što možeš staviti u životopis, to je samo papir, ali lijepo je da netko to prepoznaje u učenicima i nagrađuje ih, makar samo papirom (nekad su dobivali antologiju jugoslavenske poezije).
Moj uspjeh nije ni blizu onome što priželjkujem, tek sad počinje pravi rad, međutim zadovoljan sam svojim uspjehom jer ipak sam svih godina imao 5.0.
Kako bi opisao svoje četverogodišnje putovanje u našoj gimnaziji?
Četiri godine u gimnazije na neki su način kao četiri godine u korektivnoj ustanovi. Ima dobar citat Michela Foucaulta o tome. Prve dvije bile su najburnije, ali i najzanimljivije. Matematika, fizika, kemija, samo drmaj, drmaj zadatke, računaj, to će mi najviše nedostajati.
Muke je uvijek bilo, ali količina muke proporcionalna je uloženom trudu jer mi je muka dok netko dobije bolju ocjenu od mene bez uloženog truda, ali isplati se, i muka i trud i sve uloženo u GFG-u (čak i novac) vrati se duplo.
Što preporučuješ budućim gimnazijalcima?
Nemojte biti gimnazijalci…, ali ako ste se već zeznuli, samo polako, UPORNO i uspjet ćete jer talent i motivaciju uvijek pobijedi željezna disciplina.
Kako bi se opisao u tri riječi?
Volim puno jesti.
Baviš li se čime u slobodno vrijeme?
U slobodno vrijeme volim učiti i to su mi pripreme za maratonsko učenje. Osim toga sviram tamburu u Tamburaškom orkestru “Tomo Šestak”, volim čitati znanstvene knjige i zabavljati se s nježnijim spolom.
Pred samim si upisom na fakultet. Koje su tvoje želje i planovi?
Medicinski fakultet Zagreb, specijalizacija psihijatrija i samo to.
Želiš li podijeliti s čitateljima neku dogodovštini iz školskih klupa?
U drugom razredu kolega se pod satom hrvatskog jezika srušio na pitanje o tome kako nam se sviđa Dundo Maroje. Tijekom noći je čitao, prije sata nije jeo i teško je dizao u teretani, pa je došla u školu Hitna po njega. Nije smiješno i zapamtite si: ne miješajte teretanu i lektiru, pogotovo onu renesansnu.
Što si želio biti kao dječak?
Curica. Zapravo, astronaut. Zapravo, želio sam ostati dječak. Zauvijek.
Imaš li želje koje bi žarko želio ispuniti?
Naravno da imam. Jedna od njih je da postanem poznati hrvatski pisac, osvojim Nobela, budem profesionalni sportaš, svašta nešto želim, ali najžarkija mi je želja da kad se budem rastajao od ovog svijeta, ni za čim ne požalim i odem najspokojnije.
Možeš li izdvojiti najdraži predmet, knjigu, pjesmu ili film?
Knjiga: ima ih puno u toj sagi tako da ću ih obuhvatiti rječju “Witcher”
Film: “Cloud Atlas”
Pjesma: “Prošle su mnoge ljubavi”
Predmet: Biologija
Kako si se motivirao za vrijeme onih „ne da mi se ovo“ faza?
Tih faza kod mene nije bilo, a ako bi ih i bilo, željezna ih je disciplina satrla do prašine jer je motivacija sanjarenje, a disciplina je stvarnost.
No, malko lažem jer postojao je jedan izvor motivacija… to je činjenica da me doma čeka nekaj za jesti.
Imaš li neku poruku za kraj?
Kada bih barem imao samo jednu poruku, ali probat ću je sažeti: rađate se sami i umirete sami, ali vi ste jedini i najsnažniji oblik vas koji postoji, jedini ste unikati i mala, nevidljiva mrlja na svemirskom goblenu, ali to vam ništa ne predstavlja i zato nemojte odustati niti se zadovoljiti biločime. Uvijek stremite savršenstvu i nikad nemojte reći: “Dosta mi je!” jer tad ste umrli.
Razgovor vodio: Luka Varmuž, 3. a