Piše: Sonja Homar, 4. b
Roman Kiklop Ranka Marinkovića središnji je literarni događaj druge moderne, a možda i hrvatske proze uopće. Objavljen početkom druge polovice dvadesetog stoljeća, taj virtuozno napisan roman i danas zadržava svoju aktualnost i svježinu zahvaljujući pomno obrađenoj temi rata koja prati povijest čovječanstva od samog početka.
Marinković u središte romana smješta hamletovskog, hipersenzibilnog intelektualca i filozofa Melkiora Tresića kroz čije oči čitatelj promatra ratnu zbilju zagrebačkog građanskog miljea, točnije jedne boemske skupine Melkioru sličnih likova koji se, svaki na svoj način, nose s paralizirajućim strahom od nadolazećeg rata. Među njima Melikor se ističe svojom istančanom osobnošću koja, umjesto da se brine za puko očuvanje vlastitog života, na intelektualnoj razini obrađuje taj strah i pritom, paradoksalno, produbljuje njegov učinak. Kompleksno isprepletanje zbilje i Melkiorovih misli Marinković ostvaruje stalnim izmjenjivanjem pripovijedanja u prvom i trećem licu, uvođenjem brojnih fragmenata koji se asocijativno nižu te čestim unutarnjim monolozima i uporabom tehnike priče u priči kojom roman dobiva i metatekstualnu dimenziju.
Problematika Melkiorova lika, ali i romana uopće, mogla bi se svesti na izbor između humanosti i nehumanosti, tj. na određenje ljudske prirode kao one koja je uistinu čovječna ili pak one koja u svojoj suštini nije ništa više od zvijeri. Time se bavi i priloženi polazni tekst koji nam donosi Melkiorov unutarnji monolog u kojem on razmatra put čovječnosti koji simbolizira težnja za Vivijanom ili put životinjstva na koji mu pozornost skreće rika lavova iz maksimirskog zoološkog vrta. Tim motivom životinjske rike i smrada Marinković se spretno koristi pri povezivanju sudbine tragično zarobljenih životinja i ljudi koje tijekom povijesti na isti način zarobljava rat. U ulomku do izražaja jasno dolazi autorov proturatni stav jer pomoću dugačkog nabrajanja svih većih ratnih sukoba čitatelj i nema drugog izbora osim spoznati akutnu tragiku ljudske prirode koja nikada ne završava svoj autodestruktivni pohod.
U ovome kontekstu kao središnji motiv i metafora za rat pojavljuje se kiklop, Melkiorov glavni misaoni progonitelj i izvor straha. Marinkovićeva stvaralačka virtuoznost još se jednom potvrđuje ovim motivom jer osim kao simbol rata, kiklop služi i kao intertekstualna veza s Homerovom Odisejom te kao inspiracija za kanibalsko pleme u Melkiorovu romanu. Kiklop je gurman koji voli čovjetinu i simbolizira potpunu prevlast animalne komponente ljudske prirode protiv koje ljudskost i intelekt nisu imali nikakve šanse. Ta poražavajuća sudbina ljudskosti potvrđuje se na kraju romana kada Melkior pod nebom osvijetljenim eksplozijama bombi i sam gubi vezu s vlastitom humanošću, pada na sve četiri i u deliriju puže prema zvuku životinjske rike iz Zoopolisa, zvuku potpunog egzistencijalnog straha.
Zbog svoje jasne poruke roman Kiklop nerijetko se određuje kao roman svjetionik. Čini se da je takva titula u potpunosti prikladna jer se u djelu skladnim stapanjem triju razina radnje (psihološke, društvene i mitsko-simboličke) i brojnih tematskih cjelina ostvaruje mozaična slika svijeta i pojedinca ne samo tijekom Drugog svjetskog rata, već u bilo kojem vremenu. Univerzalnost romanu daje univerzalnost ljudske prirode koja je oduvijek definirana pitanjima ljubavi, smrti i straha. Humani krik protiv užasa rata glavna je poruka ovog literarnog remek-djela i najsnažnija zraka svjetlosti koju ovaj roman svjetionik odašilje svome dosadašnjem i budućem čitateljstvu.
Sonja Homar, 4. B
FOTO: Naslovnica romana “Kiklop” u izdanju zagrebačke “Mladosti” 1979.