Piše: Lovro Grgić, 4. d
Pitanje kakva je budućnost knjige vrlo je komplicirano. U sebi krije mnogo skrivenih slutnji, pretpostavki i potpitanja. Odgovor mora dati pojašnjenje položaja knjige u usporedbi s ostalim umjetnostima i medijima koji su joj konkurencija, posebno uzimajući u obzir način na koji nove tehnologije mijenjaju taj položaj. No, postoji problem: što je uopće knjiga i na koji ona način konkurira?
Ne zanimaju nas sve knjige, nego samo one koje su obilježene time što su knjige, tj. da nisu knjige, ili pisani tekstovi, izgubile bi svoju bit. One su u kontrastu s normalnim knjigama koje u digitalnom dobu gube vrijednost i bivaju zamijenjene multimedijskim sadržajima koji njihovu svrhu bolje odrade.
Dakle, budućnost knjige, ako postoji, bit će u onim knjigama koje bi da nisu pisana djela izgubile svoju bit. A drugi naziv (više-manje) za te knjige jest književnost. Budućnost knjige, budućnost lijepe riječi, budućnost književnosti.
Koju rupu popunjava književnost? Što književnost može ponuditi današnjim i budućim čitateljima a da im ne nude filmovi, likovna umjetnost, glazba?
Glazba ima monopol na današnjem tržištu za ispunjavanje ljudske želje za ritmom, melodičnošću, igrom riječi, sugestivnošću, neposrednim iskustvom živih simbola i motiva. Tu je ulogu u prošlosti (barem donekle zbog svoje dostupnosti u usporedbi s glazbom) popunjavala poezija. No, poezija među mladima u današnje vrijeme ne postoji. Jedini njeni ostatci mogu se pronaći u obliku dubokoumnih citata na Instagram storyjima i ostalim postovima na društvenim mrežama mladih gimnazijalki, a i to teško ima kakvog značenja ovdje jer to uglavnom biva „suvremena poezija“ koja ne sadrži nikakvu sličnost s prije opisanom. Njena jedina vrijednost u nevjerojatnoj je razini samosvjesnosti, iskrenosti i odvažnosti koju izaziva u onima koji ju stavljaju; kao da kroz stihove Instagram storyja govori kolektivna podsvijest mladih. No, ako sagledamo vrijednost te internetske poezije s funkcionalne strane, vidjet ćemo da se ista iskrenost i odvažnost istiskuje kada budu objavljeni citati iz suvremene glazbe ili, još banalnije, citati stranica poput Poludeli brat ili Sarcasm only čiji vlasnici namjerno stavljaju takve postove kako bi pridobili pratitelje na kojima kasnije mogu zaraditi bezbrojnim reklamama. Kolektivna podsvijest mladih prodaje se, a čak ni za taj pokvareni cilj poezija nije važna.
Ostaju nam, dakle, romani, pripovijetke i novele, proza, epika, Ilijada i Odiseja. Književnost koja savladava materiju, pripovijeda i daje smisao. Ako nabrajamo dio ljudske svijesti koje pojedina umjetnost najbolje otkriva, kod glazbe bi to bio osjećaj (emocija), a kod vizualnih umjetnosti iskustvo (razmatranje). Ovdje se knjiga izdvaja zbog svoje dualističke prirode – dvije su stvari koje ona najbolje otkriva: priču i misao. Zbog priče, njene linearne, vremenske sastavnice, ona pobjeđuje nad likovnom umjetnošću kojoj je bliska. No, što je s filmskom umjetnošću? Svaki je film sastavljen od milijuna slika (engl. frames) koje idu linearnim redom i otkrivaju priču. Dakle, film je također dualist! On otkriva iskustvo i priču, a knjiga priču i misao.
A pobjednik je knjiga! Borba između njih mogla je biti vječita da film nije posustao i izgubio najvažniju sastavnicu svake umjetnosti: iskrenost. Bez iskrenosti umjetničko djelo postaje puki proizvod, a umjetnost manufaktura. Gubi se ljudskost.
Gledatelj pali film. Kadar: snimatelj robotski okreće kameru. Panning-shot. Zašto? Pitaj glavnog snimatelja. Pitam ga – zašto? Redatelj naredio. Glumci (odabrani po broju lajkova) paradiraju zelenom nepostojećom pozornicom, u klišejima pričaju već ispričane priče. Redatelj naredio. Zašto? Možda jer je umjetnik, možda da zadovolji producente. Kapital, politički utjecaj. Aha, sada zumiraj na ovog tu…
Iskrenosti nema, umjetnosti nema.
Odjednom – ekran se gasi. Čitatelj otvara knjigu. Čita riječi u rečenici:
„MAAR… MAAR… zaviče glas s krova.“