Učenici prvih razreda upoznali su se s diskurzivnim književnim oblicima, a među esejima našao se i „O odgoju“ Michela de Montaignea, utemeljitelja te književno-znanstvene vrste. Njegova kritika metode poučavanja koju uspoređuje s nalijevanjem lijevkom – upućena u 16. stoljeću – dojmila se gimnazijalaca zato što vide kako je sve što je kritizirao nekim čudom živo i danas. Učenici su dobili zadatak napisati pismo ministrici obrazovanja i tako iznijeti vlastite stavove, argumentirati ih i pritom paziti na strukturu pisma i jezičnu normu. Iako u pismima ima aktualnih „općih mjesta“, ima i vrlo zanimljivih prijedloga. Gimnazijalci itekako kritički promišljaju svoje obrazovanje. Evo izvadaka iz nekoliko pisama.
Učenicima se treba pružiti smisleno obrazovanje, koje će ih pripremiti za tržište rada, daljnje obrazovanje i život 21. stoljeća. To znači da se obrazovanje treba temeljiti na razvoju vlastitih stavova, znanja i vještina, a ne besmislenom učenju činjenica i definicija koje se zaboravljaju nekoliko dana nakon provjere znanja. Nažalost, sustav upravo to traži. Trenutno znanje određenih pojmova kako bi se zadovoljila „norma“ u smislu ocjene koju postavljaju roditelji/učitelji ili pak sami učenici. To smo primijetili i mi, i zato se tako i ponašamo – na silu naučimo ono što se od nas traži jer, „to nam nikad u životu više neće trebati“ (što je u nekim slučajevima i točno), dobijemo ocjenu iz tog gradiva i tu priča staje. Sve vrijeme koje su potrošili profesori i učenici „pada u vodu“ nekoliko dana nakon provjere znanja jer se u gradivu koje one obuhvaćaju našlo previše nepotrebnih informacija/činjenica koje je nemoguće zapamtiti, a kamoli primijeniti izvan škole ili povezati s nekim drugim predmetom. Smiješno je da se upravo to od nas i traži, a s druge strane nam se to onemogućuje. Taj problem će se riješiti ako se izbaci nepotrebno gradivo iz udžbenika i jasno definira što se očekuje i vrednuje u određenom gradivu. (Mihael Horvat, 1. c)
Kao najveći problem želim navesti količinu gradiva. Iz gotovo svakog predmeta uči se previše nepotrebnih činjenica. Problem je u tome što upravo te „nepotrebne informacije“ oduzimaju previše vremena za učenje, a to učenje svodi se na „štrebanje“. Ishod prevelike količine gradiva jest da većina učenika nakon kratkog vremena zaboravi sve naučeno. Time sav trud pada u vodu, pogotovo zato što se gradivo nadovezuje kroz cjeline i godine učenja. Rješenje ovog problema ne mora biti drastično smanjenje količine gradiva, već bolja organizacija. Na primjer kada bi se češće pisali testovi koji obuhvaćaju manji dio gradiva, radije nego jedan svakih dva ili tri mjeseca, učenike bi se potaknulo na češće i kvalitetnije učenje. Također bi taj način rada bio manje stresan za učenike zato što se često dogodi da duži period ne bude nikakvih pisanih provjera, a zatim ih se mnogo piše odjednom. (Ema Šalamon, 1. c)
Naš obrazovni sustav ima svoje vrline, ali nažalost i mane. Tehnologija i znanost napreduju, ali školstvo i dalje ostaje isto. Učenici osam sati dnevno provode u klupama slušajući kako treba učiti i razmišljati zbog samo jednog cilja, ocjene. (…) Učitelji bi svojim predavanjima trebali djecu potaknuti i zainteresirati za svoj predmet. Uz gradivo treba dodati primjere iz vlastitog života koji bi nam to gradivo približili i zabavne načine na koje se gradivo može naučiti. (…) Trebamo opet učiniti djecu sretnom i ponosnom što imaju privilegiju ići u školu. Svako dijete ima drukčije potencijale, potrebe i ciljeve koje često zanemarujemo. Nekome treba posvetiti više, a nekom manje pažnje dok na kraju svi ne shvate smisao gradiva. Dobar učitelj dospije do našeg srca i podari nam volju za predmetom. Trebamo razmisliti zašto djeca razvijaju odbojnost prema školi i shvatiti da djeca nisu roboti. (Lucija Rimac, 1. e)
Na nastavi bi se učenike trebalo poticati na razmišljanje i samostalno donošenje zaključaka i rješenja. Testovi koje učenici pišu jednostavno nemaju smisla, njima se testira samo sposobnost pamćenja pojedinog učenika. Događaju se situacije u kojima učenik ima loše ocjene i smatra se nekompetentnim samo zato što ne može zapamtiti definiciju iz knjige. Također, ocjene ne bi trebale biti mjerilo znanja, uspjeh učenika trebao bi se zaključiti na temelju sveopćeg dojma, koliko se učenik trudi i sudjeluje u nastavi. (…) Ono pozitivno što sam primijetila u gimnaziji je poticanje učenika na učenje stranog jezika preko Skypea, gledanjem filmova, slušanjem glazbe, komuniciranjem i druženjem. (…) Još jedan prijedlog bio bi sat na kojem bi se učenike pripremalo za život poslije škole, kad će živjeti sami i neovisno (pogotovo za maturante), gdje bi učili o praktičnim stvari kao što su plaćanje računa, pokretanje vlastitog posla i sl. Trebalo bi nam se ukazati na sva prava koja imamo, a ne znamo za njih. (Mia Ljubić, 1. e)
Često smo opterećeni informacijama koje nam u daljnjem obrazovanju i životu možda neće trebati, tj. preopširnim nastavnim programom, zbog čega su profesori prisiljeni prebrzo obraditi gradivo, a što rezultira lošijim svladavanjem istoga. Nadalje, željela bih da u školi veliki odmor traje oko 30 minuta kako bismo mogli u miru objedovati. (Paula Punek, 1. e)
Svakodnevno na internetu možemo pročitati kako učitelji utječu na psihičko stanje učenika svojim neprimjerenim i često vrlo oštrim komentarima. U takvim slučajevima ravnatelj bi trebao riješiti problem, razgovarati s učiteljem i upozoriti ga da mora promijeniti pristup učenicima. Ali, nažalost, neki ravnatelji ne shvaćaju to ozbiljno. Zbog toga djeca mogu imati doslovno noćne more od škole, da budem preciznija, od učitelja. (…) Začuđeni smo brojem ljudi koji napuste Hrvatsku. To nije iznenađujuće s obzirom na to da već u tako ranoj dobi prožive nešto poput navedenog. (Petra Fičko, 1. e)
Smatram da bi se nastava trebala skratiti u smislu da učenici imaju četiri sata dnevno umjesto njih sedam te da su odmori između tih satova dulji, npr. da traju 15 minuta, kako bi se učenici odmorili i pripremili za sljedeće satove. Isto tako bilo bi potrebno više nadzirati stanje pojedinih učenika koji se smatraju problematičnima ili onih koji mogu postati ili jesu žrtve bilo koje vrste nasilja jer mislim da su učenici podosta prepuštani da se sami nose s pojedinim problemima, što često dovodi do depresije i osjećaja samoće. (Vendi Košćak, 1. e)
Smatram da bi se ocjenjivanje trebalo ukinuti. Zar ne mislite da bi bilo bolje da se djeca ocjenjuju samo opisno? (Petra Popec, 1. e)
Prenatrpan raspored dovodi do provođenja većine dana za knjigom i manjka socijaliziranja i komunikacije s prijateljima, a najvažnije i s obitelji. Preko tjedna imamo puno zadataka i zadaće i to naravno dovodi do stresa, ali zašto taj stres prenijeti i na vikend, kada želimo provesti vrijeme s obitelji i prijateljima ili se jednostavno opustiti? (Blanka Bunić, 1. e)
Zašto ne bismo učili o problemima u vlastitoj državi i kako se nositi s njima umjesto što se zamaramo učenjem o drugim državama. Ljudi su sve više i više kulturno zatupljeni i ne znaju neke najosnovnije stvari zbog preopterećenosti informacijama koje moraju znati u školi. Predlažem da se neke stvari kod našeg plana i programa promijene i da se prestane učenike natrpavati apsurdnim i besmislenim informacijama koje nam neće koristiti nigdje osim u školi. (Dora Orošić, 1. e)
Po mom mišljenju postojanje mature dobra je stvar jer sve znanje koje stekneš u četiri godine imaš priliku pokazati u jednom ispitu. Na taj ćeš način znati jesi li spreman na daljnje obrazovanje ili ne. (Đana Kadija, 1. e)
Maturu bi također trebalo prilagoditi tome žele li učenici studirati humanističke ili prirodne znanosti. Mladima bi trebalo osigurati sigurno radno mjesto nakon fakulteta tako da oni koji su se školovali u Hrvatskoj ne moraju tražiti bolji život izvan nje. (Ivan Koštić, 1. e)
Jedan je od problema našeg sustava i ocjenjivanje. Ocjene u većini slučajeva ne predstavljaju naše stvarno znanje, već našu sposobnost zapamćivanja stvari. No, nije stvar samo u tome jer ocjenjivanje utječe na naš način učenja. Učimo kako bismo dobili bolju ocjenu i kasnije te podatke zamijenili nekim drugim podatcima, a ne kako bismo zapravo nešto i naučili pa to kasnije primjenjivali u životu, što zapravo i nije moguće jer 90 posto stvari koje učimo nećemo nikada trebati primijeniti. Činjenica da mi moramo biti spremni svaki sat, svaki dan, za svaki predmet (kojih ima mnogo) otežava nam stvar jer je nemoguće biti spreman za toliko predmeta različitih sadržaja u svakom trenutku. Predmeta i gradiva je previše pa nam zato znanje i jest takvo kakvo jest – šturo. Također, smatram da bi učenici trebali imati mogućnost birati predmete koje žele učiti, tj. za čije se područje interesiraju i kojim se planiraju u budućnosti baviti. (Ivana Kolarić, 1. e)
Naravno da će prirodoslovno-matematička gimnazija imati više matematike, a sportska gimnazija više sporta, ali nije nam potrebno baš sve znanje koje se stekne tijekom školovanja. Druga je stvar državna matura koju bi po meni trebalo smanjiti ili posve ukinuti. Pod smanjiti mislim ublažiti državnu maturu jer nam cijela karijera ovisi o njoj ako prođemo ili ne prođemo. (Jurica Mićurin, 1. e)
Mnogo učenika dnevno ne dobiva dovoljno sna i to utječe na njihovo znanje, odnosno sposobnost koncentracije i pamćenja. Zato bih predložila da škola počne u devet ujutro, a ne osam ili u nekim školama čak u sedam te da završi u 15:00 ili 16:00. (Lara Horvat, 1. e)
Kako poboljšati hrvatski obrazovni sustav? To si pitanje postavlja puno učenika. (…) Nas učenike više bi privukli zabavni i interesantni projekti u kojima mi biramo teme koje nas zanimaju i koje bi možda i druge zanimale. Uz te projekte više bismo naučili nego sjedeći na stolicama četrdeset pet minuta i slušajući profesore. (Lara Jovanović, 1. e)
U prvim razredima gimnazija učenici imaju četrnaest predmeta i svih četrnaest uče odjednom. To nekad predstavlja problem i događa se da učenici po nekoliko dana nemaju vremena ni za što drugo osim za školu. Mislim da bi trebao smanjiti broj predmeta, to jest dva mjeseca bismo mogli učiti na primjer samo matematiku, kemiju, fiziku i biologiju, sljedeća dva mjeseca još četiri predmeta. Mislim da bismo na taj način bili više fokusirani na određene predmete te bolje zapamtili i naučili, što je ipak glavni cilj. (Lea Šimunic, 1. e)
Bez obzira na to što sam tek prvi razred opće gimnazije, informirala sam se o državnoj maturi. Mislim da nije dobro što se u četvrtom razredu i dalje opširno obrađuju i traže znanja iz svih predmeta. Učenici imaju vrlo malo vremena za kvalitetnu pripremu državne mature. Predlažem da se u kurikul uvede da se barem u zadnjoj godini gimnazijskog programa radi više na predmetima koji će učenici imati na državnoj maturi, a da se ostali predmeti obrađuju u znatno manjem opsegu. S druge strane, maturi se daje jako veliko značenje, a to je ipak samo jedan test koji se može i loše napisati zbog nekih objektivnih razloga. Zato predlažem da se uvede mogućnost ispravka ocjene iz mature za učenike koji nisu zadovoljni svojom ocjenom jer im o njoj ovisi upis na željeni fakultet. I na kraju, po mome je mišljenju nedopustivo da učenicima u srednjim školama nije omogućen topli obrok. Za kvalitetno srednjoškolsko obrazovanje osigurana prehrana u školama jako je važna. (Nina Hudić, 1. c)
Školski su programi prekruti, profesori nemaju prostora da se individualno posvete svakom učeniku. Budući da ionako ima mnogo profesora na burzi, poželjno bi bilo smanjiti broj učenika u razredu i povećati broj razreda i profesora, bilo bi prostora za bolje usmjerenje hrvatske mladosti. Trenutni školski sustav služi samo za zbunjivanje i sputavanje djece u formativnim godinama. Škola radi po grubom kalupu nedostupnom za promjene. Učenike se metaforično rečeno ocjenjuje po mogućnosti penjanja na drvo, ali nisu djeca majmuni i ne mogu se svi penjati. Neka su djeca lavovi, tigrovi, zebre, kornjače, kukmasti gnjurci i ne mogu svi biti dobri u istoj stvari i ne može ovaj sistem biti dobar za sve ljude, štoviše veoma je malo učenika kojima godi ovaj sistem. (Filip Hrženjak, 1. e)
Jedna od najaktualnijih tema današnjice iseljavanje je mladog stanovništva iz Hrvatske. Svi su dobro upućeni u problem koji je zadesio državu Hrvatsku u posljednjih nekoliko desetljeća. (…) Svaki dan oko 200 obitelji prelazi granicu i ide „trbuhom za kruhom“ u razvijene zemlje započeti novi život. A što se poduzima u vezi s tim? NIŠTA! Ne otvaraju se nova radna mjesta! Ako pogledamo u budućnost, vidimo da je senilizacija zahvatila cijelu Hrvatsku. Mi si kao učenici srednjih škola polako stvaramo sliku o budućnosti, ali naše slike uvijek budu mutne kao i naše budućnosti u Hrvatskoj ako se stanje ne promijeni. Neki od nas već se vide u inozemstvu. Stanje se svaki dan pogoršava! Od poskupljenja, smanjenja plaća, prijetnja umirovljenicima, do nemogućnosti zaposlenja itd. Smatram da smo premladi da bismo već sada trebali doživljavati razne strahove. (Nina Vondrak, 1. e)
Volio bih da se naše znanje usmjeri na praktične i logičke predmete, a smanje se sati predmeta koje bubamo napamet bez ikakvog razumijevanja i razmišljanja. Trebali bismo biti kreativni, a ne kao roboti u koje se unese kod i izvršava naredba. Također mislim da bi trebalo obrazovati nas mlade o snalaženju u životu, npr. kako naći posao i sve do toga kako znati kada treba odustati od njega i naći bolji posao. (Vinko Nemet, 1. e)
FOTO: MahaVastu Blog