Učenici prvih, drugih i trećih razreda pogledali su prošli tjedan u Kinu “Velebit” film „Čudo“. Više o filmu i dojmovima saznajte iz kritičkog osvrta Igora Šijaka, učenika 3. b razreda.
Nedavna filmska adaptacija istoimenog romana „Čudo“ Stephena Chboskyja prikazuje priču o dječaku Augustu Pullmanu. August, ili kako ga njegova obitelj i prijatelji vole zvati Auggie, nažalost boluje od Treacher-Collinsova sindroma zbog čega je morao proći dvadeset i sedam operacija kako bi uopće mogao živjeti. Auggijevu obitelj čine njegova majka Isabel i otac Nate, koje glume poznati i uspješni glumci Jullia Roberts i Owen Wilson. Auggie također ima sestru Viju koju glumi glumica hrvatskog podrijetla Izabela Vidović. Iako je Auggijev život iznimno težak zbog njegove genske predispozicije, nakon završetka ljeta postat će još teži jer će prvi put krenuti u pravu školu i susreti se s najgorim neprijateljem svih drugačijih učenika: školskim nasilnikom.
Film Čudo očekivao sam duže vrijeme nakon što sam čuo iznimno dobre kritike o filmu od svojih roditelja te nakon što sam odgledao solidan trailer koji me, priznajem, rasplakao. Kada sam saznao da naša gimnazija organizira odlazak u kino kako bismo pogledali film koji tako dugo i nestrpljivo očekujem, razveselio sam se. Razveselilo me to posebno zato što sam protiv bilo kakvog oblika nasilja nad pojedincima u školi. Također, jako sam bio sretan što ću vidjeti Owena Wilsona u filmu jer ga dugo nisam vidio na „velikom ekranu“, a smatram ga vrlo dobrim glumcem koji uvijek solidno odglumi svoju ulogu makar je film u kojem glumi prosječan. Nakon što sam pogledao film, izišao sam iz kina prilično zadovoljan, možda malo razočaran zato što je bilo nekih dijelova za koje smatram da su mogli biti bolje napravljeni.
Započet ću s negativnim aspektima ovog filma. Moja glavna zamjerka leži u samom liku nasilnika u filmu, Julianu. Julian, kojega glumi Bryce Gheisar, prilično je loše odradio svoj posao glumeći glavnog nasilnika koji tijekom cijelog filma maltretira Auggieja zbog njegove deformacije. Uvijek kad se teži prikazati realistično lik nasilnika, mora se ostvariti gledateljeva mržnja prema samom liku. Gledatelj mora željeti ući u film i pokazati negativcu gdje mu je mjesto, no ja tu želju nisam osjetio. Više sam mrzio samog glumca nego lik koji je glumac pokušavao portretirati zato što su njegovi dijalozi bili nerealni i loše izneseni. Dakako da mi je bilo žao Auggieja zbog načina na koji se Julian odnosio prema njemu, ali moje sažaljenje nije bilo uzrokovano Bryceovom glumom nego činjenicom da je ono što je govorio Auggieju bilo okrutno. Pisci su dobro osmislili Julianov lik, no smatram da je redatelj mogao odabrati kompetentnijeg glumca za ovu ulogu.
Jedan od problema filma koji me također smetao jest to što je u nekim dijelovima u kojima je Auggie trebao biti središte radnje, središte radnje postalo nešto sasvim trivijalno. Zbog toga se dogodilo to da je više mojih školskih kolega bilo tužno zbog tog trivijalnog dijela filma nego bitnijih dijelova radnje. Sve bi bilo u redu da je to trivijalno imalo veću ulogu u filmu, nažalost nije i nepotrebno je odvuklo pažnju od središta radnje. Shvaćam da Auggie ne može biti u svakoj sceni i da bi to postalo monotono nakon nekog vremena, ali imam osjećaj da su neki nepotrebni dijelovi mogli biti zamijenjeni scenama druženja Auggieja i njegova prijatelja Jacka te scenama u kojima dobivamo veći uvid u Auggijeve fizičke poteškoće koje mu Treacher-Collinsov sindrom sigurno uzrokuje. Moje ideje nažalost nisu ostvarive u filmu i zamijenjene su nepotrebnim likovima poput Mirande, Vijine najbolje prijateljice. Shvaćam da je morala biti u filmu kako bi dala smisao Vijinu osjećaju zapostavljenosti, no ipak smatram da su čak i ti Vijini dijelovi mogli biti kraći kako bi se više pažnje pridalo Auggijevu emocionalnom sazrijevanju.
Možda se čini kao da mi se film nije nimalo sviđao, no to nije slučaj jer slijede pozitivni aspekti filma kojih svakako ima. Najviše mi se sviđalo prijateljstvo između Auggieja i njegova prijatelja iz razreda, Jacka Willa, kojeg je glumio Noah Jupe. Njihovo prijateljstvo bilo je duhovito, zanimljivo i iznimno simpatično. Odglumljeni su kao pravi petašići i mislim da je svatko u kinu bio sretan kada ih je vidio kako se druže. Tijekom filma njihov je odnos doživio iznenadni pad koji zaista nisam očekivao i bio sam ugodno iznenađen tim filmskim preokretom, ali u isto vrijeme i tužan. Taj preokret pogodio me više, a i Auggieja, nego Julian tijekom cijelog filma.
Meni najdraži lik, osim Auggieja, definitivno je njegov otac Nate kojeg je Owen Wilson odlično odglumio. Nate je dobar, ležeran i duhovit otac koji je svakom svojom šalom uspio nasmijati Auggieja, a pri tom i mene. Nevjerojatno je karizmatičan i dobar te mislim da bi ga svatko želio kao privremenog oca. On je zaslužan za meni najdraži dio filma u kojem sam, moram priznati, malo pustio suzu, a riječ je o dijelu gdje drži govor Auggieju o tome kako više ne želi da Auggi nosi astronautsku kacigu u kući zato što Nate zbog toga ne može vidjeti njegovo lice. Ta scena nevjerojatno me oduševila – od spontanosti nastanka sve do topline i ponosa prisutnih u govoru koji je Nate održao svome sinu.
Sam Auggie također je bio duhovit i vrlo simpatičan. Vrlo brzo priviknuo sam se na deformaciju njegova lica i bio sam oduševljen svakom njegovom pojavom na ekranu jer imamo neke zajedničke interese, npr. trilogiju filmova „Ratovi zvijezda“. U trenutcima osjećao sam se kao da gledam mlađu verziju sebe u liku Auggieja koji trčkara dnevnim boravkom i mačuje se s Jackom pomoću lightsabera. Scene u kojima je Auggie maštao o likovima iz „Ratova zvijezda“ kako bi gledateljima objasnio da bi učenici buljili u Chewbaccu kao što bulje u njega, bile su fenomenalno osmišljene i ugodno su me iznenadile. Također, super scena bila je kad su se Auggie i njegovi prijatelji suprotstavili sedmašićima koji su ih kanili maltretirati i istući. Auggijev ponosan stav kojim je štitio svog prijatelja Jacka uistinu me oduševio i podsjetio da se za dobra prijateljstva uvijek vrijedi boriti, koliko god bio manji od protivnika koji želi uništiti to prijateljstvo.
Sve u svemu „Čudo“ je vrlo poučan film koji bi nas trebao poučiti koliko svojim ponašanjem utječemo na ljude oko sebe. U svakom trenutku u naš život također bi mogao doći jedan iznimno pametan, duhovit i dobar Auggie Pullman, a mi bismo ga odbacili na temelju njegove genske predispozicije, tj. deformacije lica koja estetski nije ugodna našim očima. E, pa postavlja se pitanje jesmo li mi zapravo dobri, pristojni i savršeni ljudi kakvima se smatramo. Činjenica je da bi većina ljudi buljila na prvi pogled u Auggieja zato što to ljudi rade kad vide nešto što prije nisu vidjeli, pogotovo djeca u školi.
Smatram kako bi škole trebale odvojiti više sati nastave Biologije i Zdravstvenog odgoja na kojima bismo se upoznali s rijetkim bolestima i problemima s kojima se ljudi susreću u nedovoljno educiranoj okolini u kojoj ne postoji razumijevanje za svakovrsne zdravstvene i ostale probleme. Mislim da bismo se i na taj način obogatili i razvlili toliko potrebno razumijevanje za bližnjega.
Iako film nije savršen i ima svojih mana, može nam pomoći u tome da shvatimo koliko je nasilništvo okrutno i kako uvijek trebamo posjedovati granice u svojem ponašanju bez obzira na to koliko smo dobri.
Igor Šijak, 3. b