Moglo bi se reći da je razgovor precijenjen. Ponekad riječi nisu dovoljne, ponekad čak nisu ni potrebne. Dovoljno je nekoga istinski pogledati u oči i sve su tajne svijeta otkrivene. Katkad želim samo ostati u tišini s tobom. Dovoljno je da pogledam u tvoje oči i znam da si tu, da si živ i da dišeš. A katkad samo poželim ležati na tvojim prsima i slušati teške i jake otkucaje srca. Želim te pogledati u oči… ili gledati u tebe i tada znam da si tu. Riječima ne možemo ništa dokazati. Pogled, nježan dodir, osmijeh – oni otkrivaju sve. Zašto bismo uvijek govorili, trošili riječi, jezik ako je ponekad dovoljno samo voljeti. Snažan je onaj odnos koji je u tišini podnošljiv i prirodan. Uostalom, nije moćan onaj koji može neprestano i neiscrpno govoriti, već onaj koji može ostati u tišini i ne reći ništa, a opet reći toliko mnogo.
Razmislimo samo o svojim svakodnevnim radnjama, kako prolazimo svijetom, gledamo u pod i ignoriramo svu ljepotu oko sebe. Kada pada kiša, gledajte ples kapi, kada sija sunce, zaklopite oči i pustite neka vas zrake nježno dodiruju. Zašto nikada ne zastanemo i ne razmislimo ili zašto ne produžimo zagrljaj bar malo i udišemo esenciju trenutka. „Volim te“, ponekad ne znači voljeti, ali male sitnice koje nas nagnaju da učinimo više mogu imati veliko značenje. Čak veće od svih pročitanih stihova. Sami napišite pjesmu, uberite cvijet, pogledajte nekoga u oči i zapamtite trenutak koji pogled nosi. Tek tada ćete shvatiti volite li uistinu svijet oko sebe.
Magdalena Dedić, 4. b