Malo je ljubitelja filmske umjetnosti koji nisu pratili noćašnju dodjelu najprestižnije filmske nagrade. O dobitniku Oscara 2018. za najbolji film piše Lovro Herbai
Oblik vode (The Shape of Water) najnoviji je film meksičkog redatelja Guillerma del Tora koji se već proslavio, između ostalog, adaptacijom stripa Hellboy 2004. godine (i njegovim odličnim nastavkom iz 2008. godine) i tim je serijalom ujedno zakoračio u novi žanr, „bajke za odrasle“. Svoj magnum opus, Pan’s Labyrinth, režirao je 2006. godine. Taj je film oduševio kritiku i bio nominiran za šest nagrada Oscar (od kojih je osvojio tri). Baš kao Pan’s Labyrinth, i The Shape of Water predstavlja nam glavni ženski lik koji uspostavlja vezu s natprirodnim stvorenjem i tom vezom prenosi snažnu poruku.
Priča prati Elisu Esposito koja je nijema i može komunicirati samo znakovnim jezikom. Živi sama u stanu, a susjed joj je zabavni i vickasti Giles koji pokušava prodati svoje ilustracije raznim reklamnim tvrtkama, ali mu to rijetko kada uspije. Elisa radi kao čistačica u tajnom vladinu laboratoriju u Baltimoreu skupa sa svojom najboljom prijateljicom Zeldom. Jednog dana u laboratorij pristiže čudnovata pošiljka, spremnik pun vode. Znatiželjna Elisa odluči saznati što se krije u spremniku, a kada otkrije da se u spremniku nalazi vodeno stvorenje, sprijateljuje se s njime i tako započinje najčudnija ljubavna priča koju sam ikada vidio na velikom ekranu.
Od samog početka atmosfera koju je Toro stvorio smještajući radnju filma u šezdesete godine prošlog stoljeće uvelike pomaže u pričanju ljubavne priče. Najbolji i najzanimljiviji ljubavni filmovi ili su napravljeni u tom periodu ili su smješteni u taj period. Nema interneta, nema mobitela, nema loše pop glazbe i cheesy romantike. Glavne boje u filmu nijanse su plave i bijele boje koje na trenutke u gledatelju pobuđuju osjećaj mira i izgleda kao da je mjesto radnje zapravo pod vodom u jednom velikom akvariju. Dizajn setova vrlo je autentičan, pogotovo prostrana kinodvorana koja se nalazi pod Elisinim stanom i neprestano prikazuje biblijske filmove. Nemoguće je napisati recenziju a da se ne spomene fenomenalan dizajn stvorenja. Toro je sigurno bio inspiriran dizajnom stvorenja iz horror klasika Creature from the Black Lagoon jer kada se oba kostima usporede, teško je reći koji od njih pripada kojem filmu. Također, stvorenje nije računalno animirano, kao što su to mnogi na internetskim forumima mislili. Ovaj video odlično prikazuje kako kostim i šminka izgledaju uživo. Jedino što na stvorenju jest animirano njegovi su kapci i škrge. Toro nikad nije koristio previše animacije u svojim filmovima (izuzev Pacific Rima), uvijek pokušava napraviti sve bez imalo animacije, a tek kad je nemoguće izvesti nešto bez nje, onda ju koristi. Ono što me najviše iznenadilo i što nisam uopće očekivao jest koliko je uspješno prikazao stvorenje kao ljudsko biće. Pri prvom susretu možda se ne čini tako, ali što se dulje Elisa i stvorenje druže, to više raste i briga za njegovu budućnost. Stvorenje, kao i Elisa, u filmu nijednom ne progovori, a ljudsko je biće više nego antagonist Richard Strickland. Strickland stvorenje želi odmah ubiti jer smatra kako će biti više koristi da ga pregledaju iznutra nego da ga proučavaju živoga. Michael Shannon nevjerojatno je patetičan i apsolutno ogavan u ulozi Stricklanda. Obožavam njegovu izvedbu u filmu i mnogo je dobrih komičnih trenutaka između njega i Elise. Sally Hawkins kao Elise je, po mojem mišljenju, najbolja glumica prošle godine iako nije osvojila Oscar za tu kategoriju. Emocije koje izražava facijalnim ekspresijama i pokretima ruku toliko su stvarne da je teško povjerovati kako Hawkins u stvarnosti nije nijema osoba. Jedini dio kad progovori u njezinoj je mašti kada zamišlja ples sa stvorenjem i kako pjeva You’ll Never Know Renée Fleming. Odličan trenutak koji me automatski podsjetio na La La Land Damiana Chazellea. Kad sam već kod glazbe, Alexandre Desplat napisao je savršenu glazbu koja ne samo da odgovara vremenu u kojem se odvija film, već čini film vrlo živahnim i zaigranim. U humorističnim trenucima filma osjećao sam se kao da gledam europski film poput Amélie ili Delicatessen. To je vjerojatno i najbolji način opisa filma: „Oblik vode europski je film (koji nije briga što će drugi reći o temama koje prikazuje), ali snimljen u Americi.“ Ono što me najviše brinulo dok sam čekao da prođu reklame u kinu jest kako će točno izvesti spolni odnos Elise i stvorenja, ako ga uopće bude. Naravno, bilo ga je i, na moje iznenađenje, bilo je poprilično predivno. Film nikad ne ulazi u detalje i tretira to kao poetičan događaj pun predivnih kadrova (pogotovo u dijelu kada Elisa poplavi cijelu kupaonicu kako bi oboje bili pod vodom) i romantične klasične glazbe. Doslovno jedini problem koji imam s filmom njegov je kraj. Do određenog trenutka film je savršen, ali u zadnje tri minute dogodi se forsirani sretan završetak koji me malo izbacio iz filma. Sam završetak, odnosno zadnjih dvadesetak sekundi, malo popravlja taj dojam tako da sam – nakon kraćeg razmišljanja – prihvatio autorovu odluku da tako okonča film.
Sve u svemu, The Shape of Water preporučio bih svakome, osim maloj djeci iz očitih razloga. Prepun zabavnih likova, dobrog humora i dirljivih trenutaka, zaslužio je Oscar za najbolji film godine. Ralph Sepe vrlo je lijepo sročio o čemu se zapravo u filmu radi. The Shape of Water film je o nekolicini „izgnanika iz društva“ i njihovim nesigurnostima i problemima koje iskazuju u obliku tog stvorenja. On je kao njihov terapeut, pomaže im u najbolnijim trenucima i čini ih sretnijima i zadovoljnijima njihovim životima. Svakako pogledati!