Rebeka Crnoja učenica je 3. b razreda opće gimnazije. Izuzetne je osobnosti: vrijedna je i odgovorna učenica koja svemu pristupa planski i organizirano i očito je da se prema vremenu odnosi kao prema nečemu što se ne rasipa. Samozatajna je, skromna na najbolji mogući način, vrlo tiha i nježna djevojka koja literaturom nadograđuje svoj ionako bogat svijet. Rebeka puno čita, zanimljivo i zrelo piše, a ugodno ju je slušati kada govori jer iz njezinih pomno oblikovanih rečenica izvire mir kojim djeluje na sugovornika. Zanimljive su Rebekine pjesme i dokaz su njezine potpune prisutnosti u svijetu u kojemu emotivno doživljava i proživljava ljudsku sudbinu.
Dubravka Šutalo-Kovačić, prof.
Prosjaci danas
Neki vlakovi i svjetla grada
Smrad posljednje stanice
Oštre kapljice kiše lome pogled
Prosjaci na uglu izlaza
Rekli su:
Kupujemo sve;
tvoje snove i najgore noćne more
cvjetove tvojeg proljeća
otopljene pahuljice
mirne note tvoje pjesme
Pitomi golubovi i crna pera
Zakrčen trg i šator pljesnivih knjiga
Dah vjetra kori kišobrane
Prosjaci ispred tramvaja
Rekli su:
Kupujemo sve;
mirise tvoje kose
ljubav tvojeg ljubavnika
vrijeme godina
sve mogućnosti prošlih izbora
Blatnjav pod i išarana sjedala
Ustajali zrak začinjen dimom cigareta
Grmljavina se igra plašljivošću djece
Prosjaci na ulici
Rekli su:
Kupujemo sve;
sreću tvojih kocka
lažljivu sudbinu karata
unutarnji nemir
nevrijeme tvojih osjećaja
Sva radosna sjećanja su naša
Sve uspomene prvih koraka pripadaju nama
Broj tvojih suza nije tvoj
Ljubav koju si ti uhvatila, nikada nije bila tvoja
Šareni ždralovi tvojih želja ne lete tvojim nebom
Brodica tvoje sigurnosti, u našem je moru
Što prodaješ?
Ono što kupujem.
Djevojčici u busu
Peče me stvarnost
mojih ruku koje ti nemaš
Bog ti ih nije poklonio
Ne znam zašto, samo On
to zna
Ono što je privezano uz tvoja
ramena će te samo sputavati,
bilo bi bolje kad ni toga ne bi
bilo, kad ne bi imala ta
mala ramena koja nisu dovoljno
jaka za ove probleme
Oprosti mi što sam nezahvalna
jer ja imam ruke, što ja
nekoga mogu zagrliti, a ti ne
Ne znam, Bog zna
možda si predodređena za nešto
posebno,
a možda si ovdje da samo
meni pokažeš koliko ja
mogu dati
Koliko je moj život ljepši
Od sada ću ja biti
tvoje ruke
Ja ću davati tvoje zagrljaje
Dok ćeš ti mene grijati
svojim nevinim zamišljenim
pogledom koji se ocrtao na
prozorskom staklu busa
Oprosti mi moje ruke
da mogu, dala bih ih tebi
čuvat ću ih zbog tebe,
za tebe
Klupa
Krošnjina sjena,
vjetar na papiru,
umorne oči.
Titranje blagog svjetla na
horizontu.
Osunčana,
prazna klupa
čeka prijatelja.
Mrtvačnica za snove
Usred žute ulice
stoje snovi u redu
i jedan po jedan
se bacaju kroz vrata
stvarnog svijeta
Kroz crnu plašljivu rupu
prolaze do izlaza na kojima
dodiruju krajeve ljudske mašte
A potom se bacaju u kantu
odraslosti na putu za
mrtvačnicu snova koja ih čeka
na kraju žute ulice