„U životu postoje mnogi prečaci do sreće, a ples je svakako jedan od njih.“ Vicki Baum
Državno prvenstvo Republike Hrvatske u standardnim plesovima održalo se u Osijeku početkom veljače. To natjecanje jedno je od najprestižnijih natjecanja u sportskom plesu i pouzdana mjera uspješnosti svih plesača i plesačica. Naslov državnih prvaka u standardnim plesovima u kategoriji veterana i ove godine prisvojili su naši sugrađani Marina Tomac-Rojčević i Neno Rojčević. Marina Tomac-Rojčević – nevjerojatno dobra plesačica – profesorica je Tjelesne i zdravstvene kulture u Gimnaziji „Fran Galović“ te je radosno pristala odgovoriti na nekoliko pitanja za FRANzine
Otkad se bavite plesom i kako ste započeli?
Plesom se bavim od srednje škole, prvobitno u obliku tečaja, a zatim sam slušala predavanja o plesu na fakultetu jer je to bio predmet koji sam morala položiti. Ozbiljnije se plesom bavim posljednjih pet godina, a natjerali ste me upravo vi, učenici ove škole. Nažalost, nisam se usmjerila prema plesu na fakultetu zbog toga što nije bilo dovoljno polaznika da bi se otvorilo to usmjerenje, a budući da u školi vodim izbornu nastavu plesa, nedostajalo mi je znanja te sam u početku počela trenirati kako bih obogatila znanje i stekla potrebne vještine. Ove sam godine položila ispit za licenciranog trenera plesa.
Koja vrsta plesa Vam najbolje odgovara?
Što se tiče standardnih plesova, jako volim tango i slowfox koji su po karakteru oprečni plesovi, ali takva sam i ja, malo ljuta – malo dobre volje, pa mi ta dva plesa izuzetno odgovaraju. Što se tiče latinoameričkih plesova, jako volim rumbu.
Radite kao profesorica Tjelesne i zdravstvene kulture. Kako pronalazite vrijeme za sve svoje obveze i treninge?
Sve je stvar organizacije. Što se tiče mog radnog mjesta, radim osam sati i to je moja obveza. Sve ostalo se odvija u popodnevnim ili večernjim satima. Naravno, tu su i kućanske obveze i treninzi, ali suprug i ja si međusobno pomažemo, a isto tako pomažu i naša djeca. Netko uvijek skuha, netko pegla, netko pere i sve skupa, ako napravimo dobar raspored, uspijemo.
Kao profesorica i osoba koja se već godinama bavi plesom, možete li reći da je ples pridonio Vašem zdravlju?
Da, to sigurno. Kada se usporedim sa svojim vršnjakinjama smatram da mnogo više fizički mogu odraditi. Uz sam ples radim i kondicijsku pripremu, puno trčim i često radim treninge snage, što uvelike pridonosi očuvanju zdravlja.
Suprug Vam je ujedno i plesni partner. Plešete li zbog toga bolje, sigurnije?
Suprug mi je zaista velik oslonac inače u životu, pa tako i u plesu. Karakterno smo potpuno drugačiji, ali te različitosti se i u životu i u plesu jako dobro nadopunjuju. Rekla bih, a to je i moja struka, da sam više fizikalac, a suprug je inženjer elektrotehnike pa je zbog toga više analitičar. On više radi na tehničkom dijelu plesa, a ja više na kondicijskom.
Ove ste godine obranili naslov prvaka u kategoriji standardnih plesova na Državnom prvenstvu Republike Hrvatske. Što za Vas znači taj naslov?
Sigurno da je svakom sportašu krajnji cilj biti prvak, ali to nije jedini razlog zašto se natječemo. Postoji niz drugih razloga kao što su ljepota pokreta, zdravlje i, naravno, užitak. Ipak, sportaš je uvijek u srcu sportaš pa je i ta medalja doista bitna. Jako nam je drago i iznimno smo ponosni jer smo puno trenirali i to je svakako velika nagrada za naš trud.
Koje je najljepše iskustvo ili sjećanje koje vežete za ples ili neko plesno natjecanje?
U jako lijepoj uspomeni ostala su mi državna natjecanja na kojima smo uspjeli biti prvi, ali isto tako, članovi smo reprezentacije Hrvatske u plesu pa smo imali čast otići u Rimini na Svjetsko prvenstvo za veterane. Takvo iskustvo zaista je prekrasno jer dođeš u svoju generaciju među najbolje plesače svijeta i plešeš ravnopravno s njima na podiju. Nismo postigli neki veliki uspjeh, ali već samo natjecanje mnogo nam je značilo. Kada se nađete među Japancima, Talijanima i Kanađanima, osjećate se zaista drugačije i imate priliku puno naučiti.
Što mislite o položaju sportskoga plesa u Hrvatskoj, odnosno smatrate li da se plesu pridaje jednaka važnost kao ostalim sportovima?
Što se tiče sportskog plesanja, ne. Mi smo zemlja rukometa i nogometa, no ja se borim, baš kao i moj klub te Hrvatski plesni sportski savez, da ipak ples raširimo jer zaista su njegove dobrobiti vidljive i na zdravlju, ali i na općoj kulturi. Uvijek govorim svojim učenicima: „Vi ste budući liječnici, pravnici, akademski građani ove zemlje i svi ćete sudjelovati na nekim svečanostima i balovima, zato je jako bitno da se nauči plesati.“ Naravno, spomenem i prvi ples mladenaca koji svi moraju proći.
Smatrate li da postoji neki razlog zašto je to tako? Je li riječ o predrasudama?
Definitivno je riječ o predrasudama, posebice kod muške populacije. Ples možda čak iziskuje puno više napora nego neki drugi sportovi, a to se ne zna. S obzirom na to da mi je sport struka, znam da otplesati deset plesova znači otrčati deset kilometara po broju koraka, a potroši se čak oko tisući kilokalorija. Pritom na tijelu rade sve mišićne skupine, što je jako bitno. Što se tiče pokreta, oni su takvi kakvi jesu pa je možda zato riječ o predrasudama.
Postoji li neka određena misao koja Vas vodi kroz život, a da je proizišla iz iskustva dugogodišnjeg plesanja?
Postoji, a to je da se zaista cijeli život odvija u nekom ritmu pa je tako za mene zaista sve u ritmu. Sve povezujem s plesom jer je to način na koji živim i preporučila bih ga svakome bez ikakvog srama.
Kada biste nekom u jednoj rečenici morali objasniti što je za Vas ples, što biste rekli?
Prvo bih rekla ljepota pokreta, zatim psihički mir, užitak, a onda druženje.
Razgovor vodila: Marija Ferčec, 2. g