Piše: Marija Ferčec, 2. g
“Samo su dva iskonska straha, jesi znala to? Rodiš se sa strahom od glasnih zvukova i strahom od padanja. Ozbiljno, imaš na internetu. Ostalih stotinu fobija naučiš od bližnjih. Neke te čuvaju od opasnosti, da. Ali većina je tu samo da zbija šale s našim životima.”
Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši
U svjetlu nedavnog posjeta zaista neopisivog hrvatskog spisatelja Kristijana Novaka u sebi sam pronašla neke potpuno nove putove, poglede i razmišljanja. Jedna od najljepših misli u romanu Ciganin, ali najljepši misao je o strahu koju sam citirala. Strah nas često vodi kroz život, ravnamo se prema njemu, vjerujemo mu više nego sebi i, ono najgore, zbog straha odustajemo, odlazimo i na kraju žalimo. Nevjerojatno je kako smo sami sebi nekad najveća prepreka i u potpunosti sve što nas drži udaljene od cilja. Što onda učiniti kada znamo da padamo zbog straha i kada znamo da nas uže vuče prema dolje? Obično se pustimo jer nekad smo jednostavno umorni i daleko od toga da smo dovoljni sami sebi…
Mislim da moramo biti pojedinci u potpunom smislu te riječi. Mi moramo biti posebni, drugačiji jer tada naš život može imati smisla i jedino tako otvaramo mogućnost pronalasku pravog puta u ovom monolitnom svijetu. Ipak, znam da to nekad nije tako lako i da nam se odustajanje čini jako privlačnim. U takvim trenutcima trebamo tražiti izlaz, samo zato što si ne smijemo dopustiti imati izbora, jer je jedini izbor koji možemo imati jest odustati i postati manje od biljke na ovom svijetu ili boriti se. Rijetko se odlučimo boriti i biti glasni, snažni. Često se pitam zašto je to tako i još tražim odgovor na to pitanje.
U trenutcima svojeg crnila i naginjanja odustajanju pronalazim izlaz u ljudima. Nekad je to moja obitelj, nekad pojedini profesori, nekad i potpuni neznanci, ali skoro uvijek prijatelji. Najčešće su oni moji izlaz, moje svjetlo na kraju tunela, uže koje me vuče prema gore i zbog toga se smatram iznimno sretnom osobom. Nekad uspijem prekinuti ružne misli samim time što se sjetim kakvim sam ljudima okružena i da zaista nemam pravo misliti da sam sama ili nevoljena. Ako u životu pronađete prave ljude, istinski prave ljude, sve ostalo samo je pozadina i tek onda postajemo sposobni odijeliti ono bitno od onog nebitnog ili, još bolje, nepostojanog. Tek onda naši strahovi prestanu biti putokazi, prestanu zbijati šale s našim životima, kako je rekao Novak, i jedini strah koji ostaje jest onaj koji nas čuva, većinom od nas samih.
