Piše: Ana Talan, 2. d
„Climbing over books“ poznato je djelo ruskog uličnog umjetnika zvanog Andreyante. Nalazi se u Nižnjem Novgorodu, gradu na ušću rijeke Volge, i mislim da će me ovaj osvrt nagnati da ga jednog dana i posjetim. Naravno, ako budem mogla.
„Knjige nisu hrana, ali su poslastica“, kaže Tin Ujević. A slika, kao što svi znamo, govori tisuću riječi. Tako i ovaj grafit na svoj način ističe to što nam Ujević govori. Rijetki su ljudi koji vide dalje od korica knjiga, a svejedno spominju uzrečicu kako knjigu ne treba suditi po koricama. Ti ljudi ne vide svjetove u koje mogu otputovati čitajući knjige. Autor ovog grafita pokušava nam reći kamo/kuda sve možemo (st)ići ako se „popnemo“ po knjigama. Sviđa mi se kako je baš tim grafitom odlučio ukrasiti oronuli zid koji se nalazi, ako pogledamo njegov donji dio, na nekom zapuštenom mjestu u surovosti svijeta.
Međutim, knjige ne označavaju samo dobro ili loše štivo za čitanje. Ili kao što to u većini srednjoškolskih života biva – nečitljive lektire. Uz knjige dolazi se do uspjeha, ali i do neuspjeha jer svaka priča ima više strana. Neki ljudi nikad u svome životu nisu ni zavirili u knjigu pa su postali uspješni, ali ne vjerujem da su iskusili ono što oni koji čitaju knjige osjećaju u svakoj rečenici. Odjek autora, metaforu ili prepoznavanje samih sebe u njoj. Nisu gledali kroz taj prozor u posve novi svijet. Zbog toga ne vjerujem ljudima koji kažu da ne čitaju knjige jer „svijet je poput knjige i oni koji ne putuju pročitaju samo jednu stranicu“, kako kaže sveti Augustin. Od stranice do stranice, preko mnoštva knjiga, penjemo se kroz prozorčić u maštu života. Ponekad se poskliznemo pa padnu knjige ili padnemo mi, ali s vremenom stižemo do našeg cilja koji daje životu više života. Knjige nas mogu odvesti u dubine svemira ako im to dopustimo jer toliko su ogromne i duboke.
Nikad u djetinjstvu nisam bila luda za knjigama. Ali onda mi je jednog ljeta krajem osnovne škole samo nešto došlo u glavu i počela sam čitati. I to je bilo to, ljubav na prvu (pravu) knjigu. Zbog surovosti ovog svijeta često se po knjigama verem preko prozora kako bih vidjela zvijezde kad je vani nebo mračno, a mjesec ne sja. U ovome grafitu pronašla sam sebe isto kao što se pronalazim u knjigama. Jer kada korov počne rasti i smeće se gomilati, ja ću u ruke uzeti omiljenu knjigu i neću prestati čitati. Stajat ću pred slikom i pozorno ju slušati.
Slika govori tisuću riječi? Ne, ne govori ih, već čini mnogo više od toga. Ona ih slika, crta, pjeva, pleše, ljubi, mrzi, šapuće, pa čak i vrišti jer je nitko ne čuje. A onda vidi nas koji vidimo nju. Nasmije se pa nam ispriča svoju priču. Ponekad se na tu priču smijemo od sveg srca, a ponekad nam se srce kida zbog nje. Ali nema to veze jer sretna je slika što je netko čuje i za nju mari. Zna da će cijelom knjigom o svojoj priči osvojiti ljude, pa makar i na tren. No sjećat će se oni te priče jer ono što su knjige spojile, život neće rastaviti.
