Sigurno ste se pitali zašto sanjamo. Nažalost, ja vam neću odgovoriti na to pitanje jer se i sama pitam to isto. Ne mislim pritom na ono, kako naš mozak stvara sve te slike, te su nam odgovore ponudili.
Zanima me onaj pravi razlog, zašto sanjamo to što sanjamo. Svakoga dana legnemo u krevet, zaklopimo oči i pojave se. Slike, bezbroj slika, situacija kojih smo odjednom svjesni, frekvencije nekog drugog svijeta. Takve slike u boji ne možemo stvoriti čak ni svjesni. Čujemo zvukove, osjećamo emocije, plačemo u snu, osjećamo sreću, budimo se uplašeni. Kako samo možemo osjećati stvarne osjećaje ako ničega nismo svjesni? Je li to samo film koji smo tu noć osmislili ili ima nečeg višeg, nečega što nadilazi stvarnost? Mnoge su teorije, a svaka polazi od jednog od dvaju mišljenja: one ne znače ništa ili imaju toliko značenje da ga ne možemo protumačiti.
Ispričat ću vam svoju priču.
Svakoga dana legnem, zaklopim oči i spavam. Svake, ali baš svake noći ondje me čekaju slike. Čekaju me razni zvukovi i osjećaji. Sanjam ljude, ljude koje volim, ljude koje želim upoznati i ljude koje više ne poznajem. U snu plačem, smijem se, osjećam ljubav i uzbuđenje. Ponekad su to samo sitnice koje se doimaju toliko stvarnima da drugoga dana ne mogu razaznati što je stvarnost. Ponekad me toliko izmori sanjanje da osjećam kao da nisam ni spavala.
Probudim se, a u snovima sam slušala riječi koje bih htjela čuti, a ponekad su to nesretne vijesti koje nikako ne želim. Zbog toga se i pitam zašto sanjamo, zato što vjerujem da u mojem umu postoji mnogo više od običnih slika, nešto što sama sebi želim pokazati, a ne mogu ako je moj mozak budan. Vjerujem da to nisu samo slike kojih se prisjećam. Znam da one imaju dublje značenje. Znam da one prikazuju moje želje, moje strahove i izgubljene trenutke. Vjerujem da se u snovima sve može vratiti, svaki lijepi trenutak, svaka neprežaljena ljubav ili neuspjela svađa. Ako nekoga želiš upoznati, možeš to napraviti u snovima, a ako želiš nekome nešto iskreno reći, i to možeš u snovima. Tolika je snaga snova da nadilazi stvarnost i mogućnost razumijevanja.
Jednostavno, svake večeri kako zaklopim oči, odlazim u paralelni svijet. Svijet jednak ovom našem, na njemu odlazim na ista mjesta i susrećem iste ljude. Isto tako odlazim u školu, na piće s prijateljima i na sprovod osobama koje poznajem, obična sam osoba kao i svakoga dana, razmišljam, nadam se i bojim. Razlika je u tome da svakoga dana odlazim u novi svijet, ne nastavljam priču kao ovu koja nastupa kada se probudim. Još uvijek nisam naučila kako pozvati određene snove, no možda ipak u snovima pokrećem stvarnost. Ali svejedno, nisu snovi nešto ekstravagantno čemu se trebamo diviti. Ponekad je samo dovoljno da sanjamo, da zaklopimo oči i upoznamo novoga sebe.
Magdalena Dedić, 4. b