Iako je izostala uobičajena franzinovska anketa kojom u rujnu “snimamo” prvašiće, školske su zadaće bile prilika da nam ponude generacijski autoportret (ili “selfie”). Učenica 1. e razreda Mia Ljubić ovako vidi svoj naraštaj
Evo nas, to smo mi! Petnaestogodišnjaci koji su se ni krivi ni dužni našli u ovom vremenu. Tvorimo skupinu ljudi koju se stalno generalizira, osuđuje, ne razumije i gleda s nepovjerenjem. Bar se tako meni čini. Ako si pripadnik nekog naraštaja, ne možeš odstupati od njega. Isti si kao svi ostali, bez iznimke. Dobar je primjer i u ovoj školi. Osuđen si na to da te stereotipiziraju na osnovi onog čovjeka koji s tobom zajedničko ima samo to što je na ovaj planet zakoračio u isto vrijeme kad i ti.
Nakon što sam progovorila o tome kako se osjećam ja, a sigurna sam i mnogi iz moje generacije, napokon ću vas upoznati s nama. Dragi čitatelji, dobar dan vam želim! Ako si čitatelj mlađe ili dobne skupine bliske mojoj, želim ti poručiti da ćeš u nekim dijelovima ovog sastavka prepoznati sve što proživljavaš. Ako ste čitatelj starije dobne skupine, i vi ćete se pronaći, ali na suprotnoj strani. Nemojte se osjećati loše, sve vam opraštamo.
Dakle, pripadam generaciji koja se rodila 2002. godine. Mi smo možda posljednja generacija koja se igrala u pijesku umjesto na mobitelu u ranom djetinjstvu, govorim iz svog iskustva. Danas smo oni koji neprestano bulje u njih. Gledamo ekrane po cijele dane, igramo igrice na računalu, ne učimo, lijeni smo… Često smo nepristojni, ne pozdravimo kad prolazimo ulicom, bahati smo, otresiti i puni sebe. Mislimo kako smo pokupili svu pamet ovoga svijeta. Zagađujemo okoliš (mi, koji još ne vozimo automobil), jedemo nezdravu hranu, trošimo novac na nepotrebne stvari, markiramo u školi, volimo provocirati jedinicama. I da spomenem, pubertet nas opako hvata, mi smo vreće hormona koje se međusobno razumiju i ne dopuštaju nikome da uđe u naš zamišljeni svijet. Ne volimo svoje roditelje, uopće ih ne razumijemo i ne slušamo. Lako smo zaljubljivi, djevojke i momci previše vremena provode zajedno i rade loše stvari. Da, sve to mi radimo. Primjeri iz svakodnevice su mnogi. Ako ne sjednemo za stol iste sekunde kad je ručak poslužen, dobivamo oštre poglede ukućana kao da smo upravo podigli revoluciju protiv njih. Kad se ne osjećamo baš najbolje i jednostavno nam nije do smijeha, a majčina prijateljica pijucka kavu u boravku, majka će naše ponašanje opravdati time kako smo u tim godinama kad je to normalno, kad je normalno biti tužan. Ako nosimo crno, mrzimo sve oko sebe, ako nosimo jarke boje, živimo u oblacima… Sve što sam nabrojila ponekad je istina, a ponekad i nije, ovisi od osobe do osobe – i upravo je to bit svega. Svjesna sam da ima i previše negativnosti koje bi se mogle reći o nama, no pokušat ću nas obraniti. Nitko ne govori o tome da će na nama svijet ostati, da će ga naši umovi i ruke graditi. Ne govori se o tome da smo puni ambicija i želje da svijet postane bolje mjesto. Ako mnogo vremena provodimo na mobitelu, ne znači da nužno radimo nešto loše ili bezvrijedno. Stupamo ukorak s vremenom. Tehnologija nas sve povezuje i to ne možemo nijekati. Koliko puta na ulici pozdravimo, nasmijemo se, u autobusu ustanemo i ustupimo mjesto nekoj bakici. Kreativni smo i razvijamo ideje, planiramo, učimo uz pomoć onoga što nam se nudi. Budućnost nam je upitna, no borimo se i nadamo!
Ponekad požalim što pripadam ovoj generaciji. Mislim da je nekoć bilo bolje, ali se onda sjetim da su i generacije prije moje vjerojatno bile osuđivane i pronalaženi su im nedostatci. Shvatila sam da smo i mi jedna generacija u nizu te da će i naš stav prema onima koji dolaze biti isti. Mi ćemo se potruditi biti što bolji, a vi se potrudite prihvatiti nas onakvima kakvi jesmo. Mi nismo birali ni vrijeme ni mjesto svoga dolaska.
Veliki pozdrav od generacije 2002.!
Mia Ljubić, 1. e
