Piše: Petra Popec, 1. e razred
Voljela bih da trenutno nema nikoga oko mene. Da se nalazim na nekoj plaži uz zalazak sunca, sama, razmišljajući. Gdje nema pritiska okoline, nema tuge, samo tiha melankolija i spokoj. Pokraj te tišine kroz glavu bi mi prolazilo na tisuće raznih slika, misli, teorija.
Ima jedna stvar koja mi uvijek prolazi mislima u kasne sate kada se osjećam baš kao na nekoj plaži. Ja, ja ne želim biti dio ovoga, ove zajednice, skupine ljudi koja misli samo na sebe i na svoju korist, dio mase koja vjeruje da će biti bolje jer neće, koja misli da bol prestaje i nestaje s vremenom. Znate li kada sva bol prestaje? Kad umremo, tada prestaje sve. Voljela bih vratiti vrijeme, živjeti po svojim pravilima, ali najviše od svega voljela bih da mi ljudi nismo stvoreni da uništavamo jedni druge, već da činimo dobro. Sve će proći, ali kakva je to utjeha? Proći će i radost i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe? Nada. Naravno da ima nade, moramo stvoriti temelje i zidove budućnosti jer se za nešto držati moramo. No, onda me opet opali val da se ponekad osjećam bezvoljno jer do bezvoljnosti me vaša površnost, ljudi moji, dovela. Ja bih sreću, jaka, doživotna prijateljstva, more, sunce, iskren osmijeh, život bez mobitela, tableta, jurnjave. Ja bih knjige, Andrića, Ujevića, Shakespearea, Bijelo dugme, Indexe…
Zašto prošlost ponekad ne može pregaziti sadašnjost? Zašto djetinjstvo ne potraje vječno? Zašto budućnost donosi neke nove stvari kojih se bojimo, a opet ih, s druge strane, željno iščekujemo? Samo je jedan odgovor: život je borba i nada.
FOTOGRAFIJA: Bolto Ranilović, Maslačak