Piše: Oskar Marić, 1. g
Tipičan početak („Prije mnogo, mnogo godina živio neki car…“), radnja u kojoj se isprepleću događaji koji mogu biti stvarni s nagovještajem nestvarnih (čudesno ruho), tipični likovi (car, podanici…), sukob dobra i zla, pokazatelji su koji nas upućuju na to da je riječ o djelu koje je bajka. Ono po čemu je ovo netipična bajka jest završetak koji nije sretan kao što obično u bajkama biva. „Carevo novo ruho” bajka je koja tematizira univerzalnu apsurdnost – vjerovanje ljudi u laž koju izgovara autoritet iako je istina očigledna („Ne, to ne ide, nikako ne smijem priznati da tu sukna uopće ne vidim.“). Opisan je događaj u vremenu u kojem je opasno misliti drugačije od autoriteta koji su svoje mišljenje nametnuli većini. Prividno nam se čini da se takvo što može dogoditi samo u bajci ili narodnoj priči, ali Andersen je samo ironizirao pojavu s kojom se ljudi svakodnevno susreću.
Pisac u ovom djelu ne govori samo o carevoj nesposobnosti, njegovim unutarnjim strahovima koji upućuju na nisko samopoštovanje (tipično za ljude koji su nedorasli određenoj situaciji ili poziciji iz koje moraju djelovati) koje nastoji prikriti opsjednutost odjećom, već o osobinama koje mora imati onaj tko se želi probiti na određenu društvenu poziciju i zaraditi novac bez uložena truda. Tu na scenu stupaju tkalci – varalice. Za njih ne možemo reći da su lijenčine jer su previše truda uložili u izvedbu prijevare („Gradili su se da skidaju sukno s razboja, rezali velikim nožicama po zraku i šili iglama bez konca…“), ali možemo slobodno reći da dobro poznaju ljudsku psihu, znaju koliko se ljudi boje tuđe prosudbe i dovoljno su mudri da smisle objašnjenje zašto nitko neće vidjeti novo ruho („…svi oni koji nisu prikladni za službu što je obavljaju tkaninu ne mogu vidjeti“). Računajući na te obrasce u ponašanju kao i na kraljevu taštinu, varalice su uspjele prevariti cijeli dvor i obogatiti se.
U današnjem društvu, nažalost, ljude takvih osobina nazivaju snalažljivima i prodornima. Promatram li lik cara u tom svjetlu, moram priznati da mi ga je žao (njegovi su podanici ili šutjeli, ili laskali, ili su mu lagali) jer on naprosto nije imao nikakve šanse u borbi protiv varalica koji su intelektualno superiorniji s vrlo niskim ili nikakvim moralnim načelima. Međutim, svaka prijevara ima svoj vijek trajanja i istina uvijek iziđe na vidjelo. U ovoj bajci istina dolazi iz usta nevina, neiskvarena djeteta, nedovoljno prestrašena da bi prešutjelo očito. Dijete koje je premalo da bi osjećalo egzistencijalni strah ili strah da će ispasti glupo u tuđim očima, iskreno progovara o onom što vidi ispred sebe. Slobodno, prirodno i naivno dijete koje svijet gleda vlastitim očima superioran je lik ove bajke koji razotkriva svijet odraslih. To je ono što se od nas traži u Matejevu evanđelju – da budemo iskreni i neiskvareni u duhu i djelu poput djece. U cijeloj bajci najjadnije je ponašanje puka – ljudi koji vide laž, ali je prihvaćaju kao istinu samo da ne moraju izići iz svoje zone sigurnosti. Puno je jednostavnije praviti se slijepim nego reći istinu koja je suprotna mišljenju većine. Tako se ponašaju beskičmenjaci koji ne znaju zauzeti stav i oni koji znaju što je ispravno, ali im je jednostavnije ići linijom manjeg otpora. U trenutku kad prihvate istinu, to više nema nikakva utjecaja na laž koja se već učvrstila u društvu. Ljudi koje pisac opisuje kao puk, teret su svakog društva, ne pridonose napretku u cjelini, već se samo brinu za svoje male živote.
„Carevo novo ruho“ bajka je koja govori više odraslima nego djeci, ali je djeci zanimljiva zbog pripovijedanja i uloge superiornog lika koju dijete u njoj ima. Bez obzira na to što je bajka napisana prije više od 150 godina, možemo je preslikati u bilo koje današnje društveno uređenje. To je zapravo bajka koja pokazuje kako je lako zalutati ako nemamo čvrstih uporišnih točaka za orijentaciju pa dopustimo da nam lažni autoriteti (bez obzira na to koju društvenu funkciju obavljaju) kroje sudbinu.