Sprevod Štefa Halačeka djelo je najpoznatijeg hrvatskog naivnog slikara Ivana Generalića (1914. – 1992.). To ulje na platnu (500 x 470 mm), jednu od svojih najupečatljivijih slika, Generalić je naslikao 1934. godine.
Zimski seoski pejsaž, mrtvac u otvorenom kovčegu, velečasni u crnom i nekoliko zamotanih žena u odjeći zemljanih i jarkih boja, od kojih samo dvije uz lijes izgledaju ožalošćene, muškarac s križem i crnim barjakom – prizor je to sirotinjske lakoće umiranja i sahranjivanja. To je slika iz prve faze Generalićeva stvaralaštva, kad je u realne prizore uvijek ugradio nešto originalno što drugi slikari nisu uspijevali prekopirati. Na ovoj slici boje na odjeći ljudi čiste su i naglašene.
Ono što je mene zaintrigiralo kod te slike jest sama pozadina njezina nastanka. Naime, Ivan Generalić naslikao je sprovod čovjeka koji je bio živ. Jedan je seljački sluga (Štef Halaček) živio u blizini i često, osobito zimi kad nije imao većih poslova, dolazio k njemu gledati kako slika. Dok je Generalić slikao, on je znao prigovarati. Govorio je da mi ljudi nismo takvi, da su to debele glave i male noge, da to nije dobro. Generalić mu je rekao ako ne bude šutio i mirno gledao kako on slika, da će ga „zakopati“. On se čudio kako ga može pokopati kad je još živ i konačno je jednom slikar došao na ideju da naslika njegov sprovod. Štef koji je prigovarao, leži u lijesu, brada mu je svezana bijelom vrpcom. Ta je slika bila vrlo zapažena i tiskana u jednom zagrebačkom listu. Kad je Štef Halaček došao do tih novina i vidio potpis: Sprevod Štefa Halačeka, jako se čudio kako učena gospoda mogu biti tako bedasta da misle da je on mrtav, a on je živ. Međutim, njegova stvarna smrt dogodila se drugačije. Išao je u Virje prodavati košare jer je već bio svoj gazda, a ne više siromašni sluga, kupio je kućicu i pleo košare. Kako je bio oglušio, ništa nije čuo, a tako ni zvuk kamiona i pijani vozač pregazio je njega i njegove košare.
Ipak, Ivan Generalić bio je umjetnik, a ne praznovjeran čovjek. Znao je da njegova slika nije ubila čovjeka, niti ga je mogla ubiti. Slikar je samo živome čovjeku pokazao sliku njegova sprovoda i vidljivim učinio nešto što je jednostavno i shvatljivo, ali čovjeku uvijek nevidljivo. I to je bio njegov način da slikom pokaže što ga ljuti ili što mu smeta.
Kada se 1958. godine Generalićeva slika Sprevod Štefa Halačeka iz 1934. godine našla na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu „50 godina moderne umjetnosti“ odmah pokraj slika Picassa, Matissea, Braquea, Chagalla i Klea, naivno je slikarstvo priznala međunarodna kritika kao samostalnu i nadasve zanimljivu pojavu suvremenog svjetskog slikarstva.
Inspiriran Sprevodom Štefa Halačeka, početkom šezdesetih Branko Ranitović je po scenariju Slavka Kolara snimio istoimeni, poslije nagrađivani film.
Tražeći podatke o slici koju sam odabrao, u literaturi o Ivanu Generaliću naišao sam na jednu informaciju i sliku koja mi nije bila poznata iz drugih izvora (meni je osobno ljepša i prirodnija). Naime, iz 1959. godine postoji nova verzija slike Sprevod Štefa Halačeka u tehnici ulja na drvu, 700 x 1000 mm.
U novoj verziji uz lijes s pokojnikom nalaze se samo svećenik, nosač pogrebne zastave i dvije ožalošćene žene, a u pozadini slike, njima s desne strane, nalazi se udaljena, odnosno perspektivno smanjena grupa od devetero ljudi koju predvodi nosač raspela.
U prvoj, poznatoj verziji udaljene grupe ljudi uopće nema, nego su svi likovi okupljeni oko lijesa s pokojnikom.
S obzirom na to da ne raspolažem podatkom zašto je druga verzija nastala, pretpostavljam da je novu verziju Generalić naslikao kao stvarni oproštaj od Štefa Halačeka, koji je u međuvremenu umro, te je na svoj način izmijenio smisao slike i ublažio parodiju slike nastalu iz svađe i uvrijeđenosti jer je netko neuk izrekao da su mu slike ružne, odnosno ljudi na njima. Boje su drugačije, blaže, svjetlije, umjerenije, boje lica prirodnije, a i ugođaj slike posve je drugačiji. Sve je pustije i jednostavnije, a u daljini se vidi i mala seoska crkvica, koje u prvoj verziji nema. Kako je ta druga verzija slike Sprevod Štefa Halačeka nastala otprilike kad i slika Smrt moga prijatelja Viriusa (Generalićeva velikog prijatelja, također poznatog slikara), koja sasvim drugačije prikazuje nečiju smrt, uvjeren sam da je moja pretpostavka o motivu nastanka nove slike moguća.
Toni Krupski, 2. a