Piše: Vedrana Strmečki
Rubrika Pisma naših brucoša bogatija je za prilog naše bivše glavne urednice Vedrane Strmečki
Prošlo je malo više od mjesec dana kako boravim u Zagrebu i mogu reći da mi je na početku bilo stresno – morala sam shvatiti autobusne linije do faksa ili do ostatka grada, gdje se što nalazi (poput Pošte i dućana), prilagoditi se novoj okolini i novim cimericama te stvoriti nove životne navike.
Naime, upisala sam Socijalnu pedagogiju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu koji se nalazi na Kampusu Borongaj i sve je više-manje udaljeno. Srećom, najbolja menza u Zagrebu nam je svega nekoliko metara od faksa.
Predavanja su nam razbacana, malo ih imamo ujutro pa malo popodne, a često imamo i rupe između predavanja koje valja dobro iskoristiti. Na fakultetu nam predavanja često znaju trajati i dva sata, a nakon toga slijede i vježbe ili seminari iz tog predmeta. Nedostatak je što smo veći dio tjedna na predavanjima do večernjih sati pa kad se vratimo u stan, nemamo volje ili snage učiti.
U gimnaziji profesori su nam sve dali gotovo, obradili smo gradivo i znali smo što će biti u testu i iz čega učiti. Na faksu je to drugačije, profesor na početku podijeli Syllabus u kojem je navedena literatura pa se trebaš snalaziti, tražiti skripte i knjige po knjižnici ili fotokopiraonici, a na kraju završiš s knjigom od 1000 stranica i pitaš se treba li ti to uopće. Drugačiji je i odnos između profesora i studenta, sada te profesor oslovljava s „vi“ i gleda te kao odraslu osobu, dok je to u srednjoj bilo drugačije.
Prednosti su što promijeniš okolinu i upoznaš nove ljude iz različitih dijelova Hrvatske, kao student imaš mnogo prednosti – od popusta u dućanima i za prijevoz do različitih studentskih poslića u Zagrebu. ERF općenito nudi mnogo studentima, kao što je poseban predmet Volonterski rad gdje već na početku stekneš praksu.
Sve je na studentu, kako si ti organiziraš vrijeme, i zaista je bitno učiti odmah da se gradivo ne nakupi jer kolokviji često dolaze jedan za drugim. Predmeta ima manje nego u gimnaziji i ponekad te to može zavarati jer tek kasnije shvatiš koliko moraš učiti za pojedini predmet.
Prije godinu dana brinula sam se o tome kako će matura biti strašna, da ću se osramotiti na prijemnom ili da neću upisati željeni faks, ali na kraju sve je došlo samo od sebe i imala sam dosta vremena da se pripremim, a na prijemnom razgovoru atmosfera je bila odlična. No, ponekad je malo zabrinutosti dobar poticaj za učenje. 😉
