Piše: Petra Bojanić, 4. b
Da bih mogla pisati o ovom koncertu, trebalo mi je tjedan dana (koncert je održan 30. listopada) da se slegnu sve emocije koje je izazvao dvosatni performans Nicka Cavea i njegovih Bad Seedsa. Kada na koncert ideš dobro pripremljen uz intenzivno preslušavanje zadnjeg albuma nekoliko tjedana prije, onda je koncert samo šlag na tortu.
Odsviran je gotovo cijeli zadnji album Skeleton Tree i premda biste po ugođaju albuma pomislili da ga je nemoguće izvesti pred tisućama ljudi, Arena u Ljubljani bila je u potpunosti očarana Caveovom magijom, a preciznost odsviranog i savršen zvuk stvarali su takav osjećaj sigurnosti da su čak i trenutci potpune kakofonije zapravo bili dirigirani i uigrani. Warren Ellis kao glazbeni mag, multiinstrumentalist, dirigent je benda i cijelu priču sigurno vodi od početka do kraja. Iako je Cave povremeno na bini, povremeno u publici improvizirajući pljeskanjem, ponavljanjem sekvenci pjesama u kojem ga prati cijela dvorana, bend sve to prati bez greške.
Na početku koncerta izvedena je Anthrocene i već tada se osjetilo da Cave vlastitu bol i patnju izazvanu smrću sina proživljava na stageu i nastoji ju podijeliti s publikom. Intenzitet emocija koje su vladale u dvorani pojačan je pjesmama s prijašnjih albuma, From Her to Eternity, Tupelo, Into My Arms, Red Right Hand. Osjećaj ugode skratio je trajanje koncerta tako da su se dva i pol sata činila kao tren i zapravo smo ostali zbunjeni zašto je koncert tako kratko trajao. Za finale koncerta ostavljena je Push the Sky Away kada je Cave pozvao stotinjak ljudi iz publike da mu se pridruže na pozornici, što je u potpunosti ukinulo granicu između publike i izvođača. Mislim da je slušati i gledati Cavea bila privilegija i da će sjajan osjećaj koji je ostao u meni trajati još dugo, barem do drugog druženja s Caveom i Bad Seedsima.
Atmosferu s ljubljanskog koncerta možete doživjeti uz The Weeping Song.