Kad smo nedavno čitali pjesme Petra Preradovića i razgovarali o njegovu gotovo filmskom životnom putu, na prvi se pogled činilo da taj častan vojnik, senzibilan i nesretan čovjek s romantičarskim pogledom na život nema nikakve veze s današnjicom. No u svojoj pjesmi Putnik kao da je predvidio neke probleme svoje domovine: otići u inozemstvo i tamo potražiti bolju budućnost ili je stvarati u domovini, aktualna je dvojba nekoliko posljednjih godina.
U duhu Petra Preradovića i genijalnih pankera koji su bitno bliži današnjim generacijama, a postavljaju isto pitanje (u ljubavnom kontekstu), učenici 3. d pokušavaju na njega dati odgovor. Dakle: Should I Stay or Should I Go?
Romana Šutalo, prof.
Iseliti se ili ostati
U zadnjih nekoliko godina konstantno slušamo o iseljavanju mladih Hrvata iz njihovih rodnih krajeva u potrazi za boljim životom. Neki tvrde da iseljavanje nije rješenje i da će se mnogi koji su se iselili razočarati novim životom, dok drugi tvrde da u Hrvatskoj „nema kruha“ i da se preživjeti može jedino odlaskom u druge zemlje.
Nerijetko se kritizira ljude koji odlaze argumentima da ne vole svoju zemlju, ne poštuju nacionalne ljepote ili, jednostavno rečeno, nisu domoljubi. Vrlo se često ti isti ljudi pozivaju na to da u drugim državama, kao i u našoj, „ne teku med i mlijeko“, no ne uzimaju u obzir da se iz države odlazi i radi boljeg obrazovanja, a ne samo boljeg posla i plaće. Kao srednjoškolcu, čini mi se da znanja i diploma iz stranih, razvijenijih zemalja „više vrijedi“ nego hrvatska. Možda zato što su u tim zemljama viši standardi školstva i života, a možda Hrvatsku ne vidimo kao zemlju koja je u stanju dati više za poboljšanje naobrazbe svojih mladih. Iako mnogi kritiziraju iseljenike, još uvijek nitko ne poduzima ništa konkretno da bi ti isti ostali u svojoj rodnoj zemlji. Samo prazne priče. Uvjeti u Hrvatskoj i dalje se ne poboljšavaju, no ipak se većina zgraža na pomisao o iseljavanju. Štoviše, prilike za iseljavanje nikad nisu bile bolje zahvaljujući modernizaciji i globalizaciji europskih zemalja pa zašto ih ne bismo iskoristili kao ostale naprednije države i uživali u boljoj naobrazbi, usput upoznavajući strane kulture, nove jezike, običaje i ljude?
I tako ostaje dvojba iseliti se ili ostati. Oni koji nas žele „dobiti“ na emocije i domoljublje, odgovarat će nas od boljeg života koji se živi „vani“. Nudit će nam napredak i blagostanje, ali nam ga nitko ne zna i ne može dati. Ili jednostavno ne želi. Zato se sami moramo pobrinuti.
Fran Sabolić, 3. d
Stvaramo li mi buduće „putnike“?
Dilema o odlasku ili ostanku muči većinu današnjih mladih, kao i mene. Svi se bojimo sudbine koju je Petar Preradović opisao u svojoj pjesmi „Putnik“, ali je opet mnogo toga što nas privlači. Kvalitetna budućnost, za kojom teže svi mladi, teško je moguća u Hrvatskoj zbog trenutačnog stanja. Zato nas privlači inozemstvo, odnosno školovanje pa i život izvan Hrvatske.
Utjecaj medija danas je vrlo jak. Pri odlasku se zna u što se upuštamo. Raspolažemo velikom količinom informacija koje su lako dostupne i za njihovo pronalaženje potrebno je minimalno truda. Stoga ne odlazimo u nepoznato, kao što je napravio Preradović pri svom odlasku („Ne znam gdje sam – kud sam zašo“). Važemo li kvalitetu školovanja i životni standard u Hrvatskoj i u zemljama u koje mladi odlaze, odvagnut ćemo na stranu inozemstva. Zbog toga bismo mogli Hrvatsku danas opisati kako je Preradović opisao tuđu zemlju u svojoj pjesmi „Putnik“: „Još je veći mrak u mraku / Još je tvrđa zemlja tvrda.“ Ali ta tvrda zemlja nije neukrotiva. Ona ima mnogo potencijala i kvaliteta koje bi se uz stručnost i trud mogle oblikovati u jednu vrlo plodnu i bogatu zemlju. Taj trud možemo pronaći u današnjoj mladosti, a stručnost i obrazovanje ta bi mladost mogla pronaći u inozemstvu. Bila bi idealna situacija kada bi mladi napustili Hrvatsku privremeno, na školovanje ili kraće vrijeme, kako bi naučili i uočili razlike između Hrvatske i razvijenih zemalja i s tim se znanjem vratili i pokušali vratiti državu na pravi put. Tada se više ne bi osjećala potreba za odlaskom zato što bismo mi bili jednaki kao i razvijene europske zemlje.
Tako bismo mogli izgraditi toplu budućnost nadolazećim generacijama, a one bi počele osjećati isto kao što i putnik osjeća prema svojem domu: „Domovino, majko sreće, / k tebi opet sin se kreće.“
Uz malo truda, poštenja i marljiva rada sve bi se moglo ostvariti, ali se ova misao mora nastaviti širiti. Zato: „Svako jutro sunce sine, / tamo željom hiti, tamo!“
Leon Bedeković Arnaut, 3. d
Odlazak mladih u strani svijet
U zadnjih nekoliko godina sve je aktualnija tema o iseljavanju mladih iz Hrvatske. Razlog je tome što u razvijenijim zemljama mogu lakše pronaći posao, viši je životni standard i njihove se kvalifikacije više cijene. No u većini slučajeva teško se odlučiti na odlazak iz domovine koji nije tako jednostavan kao što se čini. Potrebno je mnogo hrabrosti za napuštanje voljenih osoba i sigurnosti vlastita doma iako ona ujedno može značiti i nemogućnost stalnog zapošljavanja i nedovoljne prihode.
Mladi su oduvijek odlazili iz Hrvatske zbog školovanja ili traženja posla pa to ne možemo smatrati novim društvenim fenomenom. Razvijenije su zemlje u povijesti nudile mogućnost studiranja koju Hrvatska nije imala, što se može uočiti iz primjera brojnih hrvatskih književnika i znanstvenika koji su se školovali u Beču, Grazu ili Padovi. Iako su razlozi odlaska bili slični današnjima, postoje razlike u načinu razmišljanja, mentalitetu, jačini nacionalne svijesti i općenito načinu života. Uzme li se u obzir činjenica da u 19. stoljeću nije bilo medija pomoću kojih su se mladi iz inozemstva mogli svakodnevno javljati obitelji i prijateljima, očekivano je da je njihova želja za povratkom u domovinu bila jača nego kod današnjih mladih. Idealan je primjer Preradovićeva pjesma „Putnik“, koja je puna nostalgije i žalosti zbog napuštanja majčina krila, tj. doma. Ta je pjesma jednim dijelom aktualna i danas zato što u stranim zemljama doseljenici ponekad nalijeću na neprihvaćanje i teško im se snaći. S druge strane, okolnosti nisu bile iste u vremenu nastanka pjesme i danas zato što u današnje vrijeme ljudi uglavnom odlaze iz Hrvatske svojom voljom, a Preradović je, iako je u pjesmi napisao da je odlazak bio njegova odluka, morao napustiti svoj dom u djetinjstvu.
Mišljenja ljudi o odlasku u inozemstvo podijeljena su. Neki imaju veliku želju otići u strani svijet jer misle da u Hrvatskoj nemaju dovoljno dobre uvjete i nisu plaćeni onoliko koliko zaslužuju, neki žele otići samo privremeno pa se vratiti i pridonositi boljitku domovine, a neki nemaju potrebu napuštati svoju domovinu i poznato okruženje. Na to ne treba gledati crno-bijelo jer svaka odluka ima i svoje pozitivne i svoje negativne strane.
Marija Novoselec, 3. d
Nadam se da neću morati otići
Hrvatski romantičarski pisac i pjesnik Petar Preradović u svojoj pjesmi Putnik zalazi u problematiku onoga vremena: iseljavanje iz domovine. Tijekom turskih osvajanja, za vrijeme vladavine drugih i općenito tijekom loših vremena u državi stanovnici se iseljavaju ne shvaćajući da će im, unatoč boljim uvjetima života, u tuđoj zemlji biti lošije nego u domovini za lošeg doba.
Nakon Preradovićeva doba Hrvatska je doživjela još mnogo ratova i otpravila mnogo stanovnika. Mogli bismo reći da je tema iseljavanja iz države (barem iz Hrvatske) svevremenska, pa tako i u 21. stoljeću. Trenutno nema ratova i ne provode se tuđe diktature, već je posrijedi loše ekonomsko stanje države. Ono je glavni razlog iseljavanja mladih koji imaju u planu povratak, ali on se rijetko dogodi. Mislim da svi oni koji odu iz domovine u prvi tren nisu toliko svjesni odsutnosti doma i rodnog kraja, ali nakon nekog vremena počne se javljati sve veća sjeta i čežnja za povratkom u domovinu. Upravo ta sjeta i čežnja za Hrvatskom, osjećaj izgubljenosti u tuđini i želja za povratkom prati pripovjedača u pjesmi Putnik.
Po mom mišljenju migracije su pozitivna pojava u društvu, ali samo ako se odvijaju u jednakom omjeru. Tako bi se, na primjer, iz Hrvatske iselio određen broj mladih, ali bi se i uselio isti taj broj mladih iz neke zemlje za koju Hrvatska predstavlja razvijenu zemlju. Na taj bi se način razvila ravnoteža i za Hrvatsku iseljavanje ne bi bio toliki šok. Nažalost, ta ravnoteža ne postoji i broj emigranata iz države veći je od broja imigranata. To pridonosi smanjenju broja stanovnika i propadanju velikog broja obiteljskih kuća. Vrlo je tužno vidjeti napuštene i travom obrasle kuće vozeći se ulicom. Kako u svakom mjestu i svakoj ulici, tako i u mojoj ulici. Krajem 20. stoljeća u mojoj ulici bilo je dvadeset naseljenih kuća, svaka s po najmanje četiri ukućana. Danas je ostalo svega devet naseljenih kuća i to s pretežno starijim ukućanima. Iseljavanje iz rodnog kraja otvara još jedan problem: djeca. Prema podacima u prvi razred osnovne škole u Peterancu 2000. godine krenulo je petnaestoro djece, a 2017. samo jedanaest učenika. To se ne čini puno, no uzmemo li u obzir sve razrede osnovne škole, onda razlika postaje očita. Mislim da je tužno što mladi ne mogu (ili možda ne žele) naći posao u Hrvatskoj pa odlaze u inozemstvo trbuhom za kruhom.
Nadam se da se u narednih nekoliko godina neće iseljavati toliko mladih, da će ostati mladi, pametni i sposobni ljudi u državi i promaknuti i unaprijediti Hrvatsku. Naposljetku, što se mene tiče, nikako nemam nakanu otići i nadam se da tu nakanu neću morati prekršiti.
Kristijan Gaži, 3. d
Hrvatski egzodus
Prije više desetaka i stotina godina strane zemlje izgledale su egzotično i nepoznato, no danas se čine kao bolja strana stvarnosti. Dok je u Hrvatskoj vladalo društvo intelektualaca voljno izboriti se za domovinu, inozemstvo je izgledalo strogo i puno nemogućnosti.
Danas su nekad mračna prostranstva osvijetljena, domovina odlazi u zaborav, mladi se u sve većem broju iseljavaju u inozemstvo i taj broj svake godine raste.
Godine su prošle i vremena se uvelike promijenila, a stanje u državi gotovo je nepromijenjeno: i dalje smo „vlasništvo“ stranaca, ali na neke druge načine. U sustavu je druga greška. Krivi ljudi nalaze se na krivim mjestima. Mladi obrazovani ljudi iseljavaju se jer su na čelu države oni ne toliko otvorena uma, a na radnim mjestima mlade se ne poštuje. Unatoč tome što se ta situacija počela mijenjati, mladi svejedno odlaze u sve većem broju. Traže nove vidike, šanse i ljude jer su im ovdje ponuđene samo lažne nade i siromaštvo. Najveći su problemi nezaposlenost i otplaćivanje dugova bivših generacija. To se događa jer hrvatske vlasti silno žele primijeniti standarde bogatijih država u Hrvatskoj, a okolnosti i trenutno stanje naše države to ne podnose. Na taj način sve se više zakopavamo i nema napretka.
Pjesma „Putnik“ hrvatskoga romantičara Petra Preradovića govori o iseljavanju, no gleda samo loše strane odlaska u tuđinstvo. Razlog tome Preradovićev je prisilni odlazak u inozemstvo i ponovno učenje hrvatskog jezika. Njegov težak put ozrcaljen je u pjesmi na alegorijski način. Zbog te strane priče tema „Putnika“ ne može se shvatiti potpuno aktualnom. Iako postoje iseljenici koji nisu zadovoljni novim životom, statistike ipak pokazuju da su hrvatski iseljenici zadovoljni životom u inozemstvu.
Možemo zaključiti da postoji samo jedan izlaz iz današnje situacije. On je moguć samo ako se mlade generacije počnu angažirati i usmjeravati prema Hrvatskoj. Ova generacija morala bi učiniti mnoge promjene da bi budućim generacijama omogućila bolji život u Hrvatskoj. Vlasti bi također trebale poduzeti neke mjere. „Ne idi, sinko, dušo draga“, riječi su koje je majka uputila putniku. Te riječi hrvatske bi vlasti djelima trebale uputiti mladima. Tako će egzodus biti prekinut. Put do toga je dug, ali svemu jednom dođe kraj.
Lana Gadanec, 3. d
Mladi putnici
U današnje vrijeme u Hrvatskoj je popularno odlaziti raditi u druge države zbog sveopće nezaposlenosti i krize, što dovodi do smanjenja broja mladih, a zapravo bi trebalo biti obrnuto. Hrvatska je jedna od najljepših zemalja u Europi i zbog toga ju ne smijemo napustiti.
Strane zemlje nam ne bi trebale postajati nove domovine, nego bismo se mi mladi trebali što više potruditi da učinimo našu domovinu što boljom, razvijenijom i ljepšom. U njoj smo se rodili, odrastali i stvarali nova prijateljstva. Ako nas već vuče želja za odlaskom u inozemstvo, trebali bismo još jednom jako dobro promisliti hoće li nam se kasnije isplatiti.
Ondje će nam biti puno teže, nikoga neće biti briga za nas i stalno će nas hvatati nostalgija za domom kao pjesnika u pjesmi „Putnik“. Prema njemu je tuđina bila nemilosrdna, nitko mu nije htio pružiti pomoć kad mu je najviše trebala. Tada je shvatio da nijedna strana zemlja nije ravna životu kakav se može dobiti u domovini.
Tako bi se i današnje generacije trebale početi vraćati takvom načinu razmišljanja jer inače, ako ode previše mladih u strane zemlje, Hrvatska će malo-pomalo nestajati i na kraju će nam svi mladi završiti, primjerice, u Njemačkoj ili Švedskoj, a Hrvatska će na kraju nestati. Kako nam je god teško, trebamo se sabrati, prestati razmišljati o nepotrebnim stvarima i početi raditi da se u našoj državi može pristojno živjeti kao u ostatku razvijene Europe. To bi, na kraju krajeva, htio Petar Preradović koji je bio poslan daleko od svoje domovine i ispočetka morao učiti hrvatski jezik.
Iz svega što sam naveo, mislim da je Petar Preradović na neki način predvidio što će se dogoditi budućim naraštajima. Zato trebamo prigrliti domovinu kao da nam je majka i nikad ju ne smijemo napustiti.
Nikola Herak, 3. d
Domovina u mislima
Kako se bliži kraj mojem srednjoškolskom obrazovanju, kao i mnogi moji vršnjaci sve više razmišljam o sljedećem koraku. Svi mi nastojimo ostvariti svoje životne ciljeve koje smo planirali za budućnost, a to je upisati željeni fakultet i nakon toga raditi ono za što smo se školovali. Nadamo se da ćemo se zaposliti u domovini gdje smo stekli dosadašnje životno iskustvo i gdje se osjećamo najsigurnijima. Nažalost, ja, pa i ostali mladi ljudi, uzimamo u obzir mogućnost odlaska u inozemstvo.
U današnje se vrijeme često događa da sposobni mladi ljudi u našoj domovini ne rade u struci ili pak uopće ne mogu pronaći odgovarajući posao. Štoviše, shvaćaju da ovdje ne mogu napredovati. To ih tjera na odlazak iz domovine iako žele ostati. Odlučuju potražiti sreću u tuđoj zemlji koja im pruža više prilika za uspjeh i svjetliju budućnost. Usto, iskustva drugih koji su ondje ostvarili svoje ciljeve, još ih više potiču na odlazak. Ispunjeni srećom i zahvalnošću, nastavljaju svoj život ondje i nastoje se što bolje prilagoditi novoj okolini. Zbog toga počinju sve više usvajati tuđu kulturu i tradiciju, a zaboravljati na vlastitu. Ipak, nakon određenog vremena provedenog izvan domovine, u ljudima se bude razni osjećaji. Prisjećanje na sve lijepe trenutke koje nose u sebi još od odlaska iz domovine, pobuđuje u njima želju za povratkom kući.
Srećom, mnogi koji imaju tu mogućnost, vrate se zbog velike čežnje za domovinom. Oni svojim znanjem stečenim u tuđoj zemlji poboljšavaju stanje u državi kako bi budući naraštaji imali više razloga za ostanak nego za odlazak. Nadam se da će se do kraja mojeg školovanja nešto u državi promijeniti nabolje kako bih mogla ostati i ovdje postizati uspjehe jer samo je jedna prava domovina.
Morana Dominković, 3. d