Piše: Jasmina Šandor, školska psihologinja
Još su davnih vremena grčki filozofi vodili rasprave o tome što čovjeka čini sretnim. U novije su nam doba istraživanja potvrdila da se sreća može postići na (barem) dva načina: traženjem užitaka ili ostvarenjem ljudskih potencijala. Neki zagovaraju stajalište da je sreća višedimenzionalan koncept i da uključuje oba elementa
Kako to obično biva, drugačiji kutovi gledanja doveli su do različitih definicija, pa ih nećemo sada navoditi (a i znamo da vam je na kraju školske godine dosta definicija). Aristotel je sreću koja je posljedica ispunjavanja užitka smatrao vulgarnim idealom jer ljude pretvara u robove vlastitih želja. On je pravom srećom nazivao izražavanje vrlina, odnosno činjenje onoga što je vrijedno činjenja. Mladima danas mediji nameću upravo suprotno – poruku o važnosti materijalnih dobara i fizičkoga izgleda.
Kada nekog upitamo što ga čini sretnim, većina spontano počne govoriti o svojim planovima, ciljevima i željama. Iz toga možemo vidjeti nečiji smisao života. Ciljeve dijelimo u dvije osnovne skupine – vanjske (bogatstvo, fizički izgled, popularnost u društvu) i unutarnje (samoprihvaćanje, doprinos zajednici i dobri odnosi s bliskim ljudima). Vanjski ciljevi ovisni su o procjeni ljudi iz okoline, dok su unutarnji neovisni o vanjskoj procjeni. Unutarnji ciljevi zadovoljavaju naše osnovne psihološke potrebe (potrebu da sami donosimo odluke koje su važne za naš život, potrebu za skladnim odnosima s ljudima koji su nam važni i potrebu da budemo uspješni u onome čime se bavimo) i stoga povećavaju našu dobrobit. S druge strane, osobe koje imaju vanjske ciljeve često postanu, kako je govorio Aristotel, robovi bogatstva i popularnosti i zbog toga su njihove psihološke potrebe zanemarene, a samim time opada njihova dobrobit. Katkad se dogodi da se vanjskim ciljevima okreću osobe koje nemaju zadovoljene psihološke potrebe. Recimo, netko tko nema kvalitetne odnose s bliskim ljudima smatra da će ga bolje prihvatiti ako bude bogat. To su potvrdila i istraživanja – ljudi koji imaju vanjske ciljeve češće su depresivni, imaju više problema s ovisnostima i češće imaju loše odnose s bližnjima.
Ljudi često traže prečace za sretan život. Najviše bi voljeli da im netko da čaroban recept koji će ih dovesti do onoga „…i živjeli su sretno do kraja svog života“. Naravno, takvi recepti ne postoje. Da bi osoba imala ispunjen život, mora neprestano raditi na tome, stvarati od sebe bolju osobu i iznova pronalaziti smisao svoga djelovanja. Kako bi se to postiglo, jako je važno kakav način razmišljanja imamo i na koji način interpretiramo svoju okolinu. Veliku će ulogu odigrati to vidimo li čašu napola punom ili praznom, odnosno jesmo li pesimistična ili optimistična osoba.
Pesimisti imaju negativan način objašnjavanja vlastitih neuspjeha, odnosno automatski misle da su sami krivi za loše stvari koje im se događaju i da se to ne može promijeniti. Naravno da postoje stvari i događaji u životu na koje nemamo utjecaj, ali velik je broj onih kojima na neki način možemo upravljati i gdje imamo mogućnost izbora. Zbog toga su optimisti u velikoj prednosti – oni, naime, uzrok nepovoljnih događaja ne traže u sebi nego u vanjskim faktorima i svjesni su da su to privremene situacije. Zato će pesimisti negativnu ocjenu protumačiti na način: „Naravno da sam dobio negativnu ocjenu kad sam glup i nesposoban, sigurno nikad neću ovo ispraviti.“, a optimisti: „Dobio sam 1 jer nisam dovoljno učio, ali ispravit ću to bez problema kad se primim knjige.“
Nije novost da su optimizam i pesimizam povezani sa zdravstvenim stanjem pojedinca. Tako, primjerice, pesimisti imaju osam puta veću šansu za pojavu depresivnih simptoma, lošiji školski uspjeh, lošiji su u sportu, u lošijem su fizičkom stanju, imaju lošije odnose s drugima i žive kraće od optimista. Da ovaj tekst ne bi postao previše pesimističan, evo i dobrih vijesti – pesimisti mogu postati optimističniji uz promjenu načina svoga razmišljanja!
Naše misli nisu samo nešto što nam se vrzma po glavi – one upravljaju našim ponašanjem. Misao stvara određeni osjećaj i zatim djelujemo u skladu s tim. Na primjer, misli poput: „Ne mogu ništa učiniti jer sam nesposoban.“ stvaraju percepciju da nad tom situacijom nemamo nikakvu kontrolu i onemogućavaju naše djelovanje. Pretvorimo li te misli u pozitivniji oblik: „Idem pokušati nešto učiniti, dovoljno sam sposoban i nemam što izgubiti.“ dajemo sebi poticaj za djelovanje.
Naravno, nije baš lako promijeniti način razmišljanja. Potrebno je uložiti puno truda u taj proces koji će biti dugotrajan. Ali evo male pomoći – tajna uspjeha u tome je da pažljivo promatrate vlastite misli. Kad vidite da ste skrenuli sa zacrtanog puta, zaustavite negativne misli kako se ne biste zatvorili u začarani krug. Razmislite imaju li te vaše misli objektivno uporište. Ako vam prijateljica ne odgovara na poruku, znači li to automatski da se ne želi družiti s vama? Pokušajte naći druga objašnjenja – možda trenutačno nema vremena ili nema novaca na računu. Isto tako, treba naglasiti da biti optimističan ne znači imati nerealna očekivanja od sebe i za sve neuspjehe kriviti vanjske faktore, nego vjerovati da ćete u svim lošim životnim situacijama (a mora i takvih biti) pronaći adekvatan način suočavanja s problemom.
Koji bi bio zaključak ovoga teksta, tj. kako ćemo biti sretni u životu? Dobro je usmjeriti se na unutarnje ciljeve, a ne na vanjske i držati se onog Always look on the bright side of life!