Piše: Elizabeta Forjan, gimnazijalka koja je školovanje nastavila u internatu u Engleskoj
Gresham’s School
U srpnju prošle godine napravila sam korak prema potpuno novom životu. Odlučila sam se prihvatiti potpunu stipendiju za godinu dana u Gresham’s School u Holtu. Ostatak ljeta do početka rujna prošao je ubrzano kao da je netko premotao film unaprijed i nervoza je s vremenom rasla sve do mog prvog putovanja avionom. Da, sjećam se kao da je bilo jučer 2. rujna, sjedam na avion s ostalim učenicima iz Hrvatske koji su završili na djelomičnoj ili potpunoj stipendiji ne znajući što očekivati.
Od 2. do 5. rujna boravili smo u Cambridgeu gdje smo slušali predavanja o raznim iskustvima prošlogodišnjih stipendista iz istočne i središnje Europe. Ta tri dana ostala su mi u sjećanju kao jedno nezaboravno i ugodno iskustvo koje mi je pokazalo koliko smo zapravo slični. Genijalan je osjećaj kad na istom mjestu imate učenike iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Srbije i svi se razumijemo uz poneku drugačiju riječ, ali pjesma je i dalje poslužila kao odličan način povezivanja. Bijelo dugme, Prljavo kazalište, Parni valjak – sve su to grupe koje su obilježile našu zajedničku prošlost, a čini se i sadašnjost, no na kraju tog predivnog druženja moram priznati da je ipak bilo teško otići.
Nikad neću zaboraviti taj ponedjeljak i putovanje prema novoj školi, od muka s peronima i vlakovima pa sve do previeranja u meni tijekom cijelog putovanja. Bila je to mješavina osjećaja između straha i uzbuđenja zbog svega što me čeka. Lagala bih kad bih rekla da je bilo jednostavno u početku jer nije. Bilo je tu i suza i smijeha i nostalgije, pa tako i neopisive želje za svim što sam uzimala zdravo za gotovo. Tako sam nakon dugo vremena počela cijeniti udobnost vlastitog kreveta i kupaonice koju ne dijelim s još deset osoba o kojima znam vrlo malo ili gotovo ništa.
Prvih šest tjedana sve je izgledalo kao da to neću moći izdržati, sve je vuklo na odustajanje i vraćanje u staru okolinu ili mjesto popularno zvano comfort zone, ali nešto me tjeralo dalje, nešto mi nije dalo da samo tako odustanem od prilike koja bi mogla biti prilika mog života.
Tu svakako moram spomenuti svoju obitelj kao veliku podršku i hvala im za neizmjerno razumijevanje tijekom svih mojih teških razdoblja i loših dana u toj školi, no tu su bili i moji prijatelji, možda ne fizički uz mene, ali Skype i razni drugi načini komunikacije uvelike su mi olakšali boravak u Engleskoj. Bilo je dana kad je bilo nepodnošljivo teško i kad sam imala osjećaj da je sve protiv mene, ali vjerujem da postoji to nešto u ljudima što nas tjera dalje i dalje. Za neke ljude to je vjera, za neke druge možda prijatelji i obitelj, ali uvjerena sam da svi imamo to nešto što nas tjera dalje čak i onda kada to najmanje želimo.
Možda se šest predmeta čini puno lakše od gimnazijskih petnaest ili šesnaest, što je bilo i jedno od mojih očekivanja, ali novi sustav obrazovanja u koji sam došla otvorio mi je oči i pokazao koliko se neke teme mogu dublje obraditi i bolje objasniti kad se fokusirate na manje predmeta. Od nekih većih poteškoća koje sam imala moram istaknuti eseje. Naime, prije mog dolaska u Gresham’s School, nisam imala iskustva s esejima na engleskom jeziku, odnosno, da budem preciznija, strukturom eseja na engleskom jeziku i trebalo mi je dugo vremena da naučim što se zapravo očekuje od mene. Ni sad moji eseji nisu idealni, ali mogu primijetiti proširenje vokabulara kao i kompliciranije strukture rečenica od onih kojima sam se koristila u razgovornom stilu. Dakako, jezična barijera uvijek će biti prisutna i možda neće djelovati u moju korist, ali uvijek mogu nastojati težiti prema boljem i još većem proširenju vokabulara koje će mi olakšati izražavanje u predmetima poput kemije i biologije gdje je izbor riječi ključan za preciznost i točnost odgovora.
Ono što me doista iznenadilo nov je način učenja povijesti. Umjesto tradicionalnog učenja godina i događaja koji stvaraju uzročno-posljedičnu vezu formirajući tako priču za usmeno odgovaranje, ovdje je riječ o evaluaciji događaja. Drugim riječima, traži se gledanje šire slike i okolnosti događaja koji su prethodili važnom povijesnom događaju pa se tako traži, na primjer, ocjenjivanje važnosti različitih faktora u Hitlerovu dolasku na vlast. I da budem iskrena, trebalo mi je vremena da savladam vještine potrebne za takvo što, ali s druge strane, naučila sam da neke stvari jednostavno trebaju vremena, odnosno treba vremena da bi se napredovalo.
Upoznala sam i drugačiji aspekt društvenog života koji bi za većinu mojih vršnjaka značio mučenje. Izlasci su strogo zabranjeni pa se tako smišljaju razni načini da se prebrodi vikend. Škola subotom ne pomaže, ali različite filmske večeri i druženja pomalo skrenu pozornost učenika koji ostaju u školi i preko vikenda. Da opišem sve aktivnosti i druženja, trebalo bi mi minimalno 10 stranica jer su mogućnosti stvarno velike, no i pored svega toga postoje dani kad vam jednostavno nije ni do čega i samo želite otići iz škole barem na vikend.
Sistem ocjenjivanja također je drugačiji nego kod nas. Ocjene od 1 do 7, gdje je 7 najbolja ocjena, a 1 najgora, otežale su razumijevanje rezultata u odnosu na naše ocjene od 1 od 5, no uskoro sam shvatila prednost takvih ocjena. Male nijanse koje su kod nas razlika u bodovima, ali nisu razlika između, na primjer, 4 i 5, ondje su zapravo cijela jedna ocjena i to olakšava razlikovanje rezultata među učenicima, odnosno olakšava „kategoriziranje“ učenika. Također, cijeli sistem funkcionira bez usmenog ispitivanja i ocjene iz ispita tijekom godine zapravo nemaju drugu važnost osim da služe kao orijentacija profesoru da obrati pozornost na slabije točke pojedinih učenika i koji im dijelovi nisu bili jasni. Veliku važnost imaju testovi su na kraju školske godine na kojima se temelje predviđene ocjene, a one su pokazatelj sveučilištima što mogu očekivati od učenika na kraju dvogodišnjeg programa pa se tako velik dio upisa na fakultet temelji na predviđenim ocjenama. Sistem funkcionira ovako: pojedini učenici imali su predviđena 42 boda od mogućih 45 nakon ispita na kraju prve godine, no fakulteti će najvjerojatnije dati ponudu od 38 bodova, što bi značilo da ako učenik na kraju dvogodišnjeg programa ostvari 38 bodova, može studirati na tom fakultetu.
Od početka godine pa sve do sad imam osjećaj da je sve krenulo nabolje i da polako počinjem shvaćati koncept šireg horizonta o kojem su mi svi govorili. U zadnjih nekoliko mjeseci upoznala sam izvanredne ljude i pružile su mi se ogromne prilike o kojima sam prije mogla samo sanjati. Možda je za ovoliko pozitive zapravo kriv koncept sjećanja koji idealizira događaje i dopušta nam da većinu stvari pamtimo u lijepom sjećanju i eliminiramo ono manje lijepo, ali kad uzmem u obzir sve što se događalo proteklih nekoliko mjeseci, uviđam da postoji više lijepih trenutaka u odnosu na one možda malo manje lijepe i to je ono bitno jer život se sastoji od malih trenutaka sreće koji imaju veliko značenje.
Elizabeta Forjan
