Piše: Petra Martić, 3. a
Gimnazijalci i dalje pišu uzbudljive likovne osvrte. Likovno djelo, sve više dokazuju, odličan je poticaj za jezično stvaralaštvo.
Suvremenost ovoga svijeta od nas mnogošto očekuje. Pronaći i zadržati visokopozicioniran, dobro plaćen posao, pametno i unaprijed razmišljajući održavati financije i, konačno, vlastitu imovinu, biti okružen inteligentnim, velikodušnim, kvalitetno i ispravno odgojenim ljudima, držati se svih zakona i naredbi političara te usputno pratiti ostatak članova društva. Današnje je društvo samo po sebi odredilo vulgarna pravila koja kao da su nam dana na komadima papira, kao da smo ih primorani usvojiti, registrirati kao normalna, standardna. A opet, s druge strane, svi smo mi naučeni odrastati izričući i naglašavajući svoje stavove i ideje makar one bile uvjetovane mišljenjima i nepisanim pravilima današnjeg svijeta, onim banalnim naslovnicama novina ili još morbidnijim internetskim atrakcijama i prijenosima. Čak ni ona najiskrivljenija definicija stava s maloumnih internetskih stranica ne glasi tako. Jesmo li dakle zaista ispravno odgajani?
Ljudi više nisu ljudi. Slijepo praćenje neke više sile ne definira naš karakter, ne čini nas osobom. Svatko bi od nas olako rekao, glavni je čovječji cilj ostati vjeran sebi i svojim najbližima te se usredotočiti i razmišljati o budućnosti. Svoju budućnost nastojimo sami zamisliti, a kasnije i realizirati, no koliko u tome uspijevamo? Koliko puta bivamo zaustavljani i izrugivani zbog svojih želja i ideala? Mi smo te jedinke koje sanjaju divne snove, ali u isto smo vrijeme oni najveći pokvarenjaci koji samo čekaju kako drugima zapapriti živote. Sva ogorčenost samoga svijeta dolazi kao i oblaci. Dolazi u kišnim, mračnim i sumornim danima. No ima i toplih, sunčanih dana kojima ne možeš pronaći manu. Nezadovoljstvo i nebriga postale su sasvim normalne pojave, kažu ljudi, prolazne, uzrokovane banalnostima. Pa kako bi čovjek fizički i psihički mogao odrasti u okolini u kojoj pravo glasa i ispravno mišljenje znači šutnju i pokoravanje dominantnoj većini? Kako izgraditi vlastit, jak i oštrouman karakter bez mogućnosti davanja vlastitih odgovora na najuobičajenija, laka pitanja? Kako prestati gledati svijet kroz ružičaste naočale? Kako skinuti onaj sloj pokrivala s glave, saslušati konačno svoj instinkt, svoje želje i nagone? Zatvorimo jednom te umorne oči, oči kojima je dosadilo svakodnevno gledati iste slike, vrtjeti isti film, glumiti u njemu, biti razočaran kontekstom i režijom, no usprkos svemu opet biti dio njega jer su mi tako rekli.
Ova je slika sama po sebi dovoljan opis, dovoljan pokretač svakoj pojedinoj osobi da sebe prestane gledati u onom imaginarnom ogledalu poput kralja ili kraljice, da prestane letjeti za većinom ptica na jug kad postane teško, da skine svoje ružičaste naočale koje su joj odmalena stavljene na oči, ne kao ukras, već kao barkod na svaki proizvod u dućanima. Hrpetina identičnih stvari, istog izgleda, na istim mjestima, no različitog naziva. Da, čovječe, uspio sam! Zatvorenost i neprihvaćanje novih stilova i mišljenja doveli su do tragičnosti i bizarnosti ovoga svijeta. Sva ta naša ideja idealnog života dobiva priliku i vrijeme na našim licima iscrtava svoje tragove, svoje posljedice. Čovjeku, kojem je čitav ovaj svijet podaren da njime gospodari, učini ga svojim, boljim i ugodnijim, nije važan komfor, inovativni izumi i malo onog posebnog osjećaja koji te obuhvati kad postaneš ponosan na nešto svoje, nešto što nitko drugi nema, na čemu ti mogu zavidjeti. Čovjeku je bitna sličnost, usudim se reći identičnost, manjak osobnosti i vlastitog identiteta.
Ne dopustimo da drugi nama upravljaju, ne ponašajmo se kao ribice u akvariju koje će slijepo plivati ukrug i svakodnevno samo čekati vrijeme hranjenja. Ne uzimajmo ništa zdravo za gotovo, tražimo svrhu! Usudimo se obrisati tuđe tragove sa svoga lica, tragove vlastitih grešaka, tragove karme. Krenuti ne znači isprva uspjeti, ne znači olako prijeći preko brojnih kritika društva, ali krenuti znači izdvojiti se od zatupljene mase, postati netko i nešto, pa i pod cijenu izolacije. Tvoji će te neustrašivi snovi i ideje dovesti u izolaciju, tvoja hrabrost da se iskažeš i strah drugih odgurnut će te od svih i ostat ćeš sam, ali ostat ćeš sam sa svojim razumom i dušom, a to je sasvim dovoljan razlog za samoću.
Petra Martić, 3. a