Svakodnevno se susrećemo s vijestima koje nas mogu razljutiti, razveseliti ili ganuti, no nakon vijesti o terorističkom napadu, bacanju bombe na nevine ljude, jedino što osjećamo jedno je veliko ništa. Tupost. Praznina duše. Takve vijesti čine nas bespomoćnima, ostajemo bez riječi. Javlja se zatim splet emocija, tuge, srama, ljutnje, a ponajviše straha. Strah od budućnosti, strah od ljudi, strah od nesigurnosti. Svakoga dana stupanj sigurnosti pada, pitamo se gdje će biti sljedeći napad, hoćemo li se baš mi tamo zateći. Bojimo se pustiti djecu, voljene da lutaju svijetom sami. Pravo je vrijeme da se zapitamo kamo sve ovo vodi. Prije nego što bude prekasno.
Pejzaž 1
Kako nastaje dan?
Muk. Nebesko plavetnilo. Zapravo, ne bih to mogla nazvati plavetnilom, više bi to bila boja plave tempere s kapljicom crnila, tmurna plava boja. Nije to ona loša boja, dakako budi u nama spokoj. Vrijeme kada je najslađe spavati, tišina, pjev ptica lagano se javlja. „Ah, ta priroda! Mogao bih živjeti u šumi u skladu s prirodom i ništa mi ne bi nedostajalo”, pomisli svatko u takvom okruženju. U tmurno plavetnilo dolazi tračak nade, svjetla, budi se dan, Sunce. Sve lišće boji se zelenilom, suncokret okreće glavu, a slap započinje veseli ples svjetlosnih kapljica. Miris kave, najdraži miris ujutro. Kao što sunce budi prirodu, tako kava budi nas. Jutro jednostavno ima tu moć učiniti nas lijepima. Tko ne voli jutro? Tko ne voli dan?! Tko ne voli Zemlju?! Ljudi, osmjesi, dječji smijeh, glazba, glazba cvijeća, mora i trave…
Pejzaž 2
Kako završava dan?
Uživam, plešem, pjevam. Kako li je samo lijepo biti živ! Odjednom me obasja svjetlo, osjećam čudan miris, nešto neprirodno. Što se dogodilo? Ovo nije priroda, ovo je nešto drugo. Pojave koje nikada ne susrećemo, pitam se kako se to stvorilo. Zvuk, glasan zvuk. Jaka sila povuče me za leđa, baci u neki novi svijet. Ovo nije priroda koju poznajem, što je ovo? Ne vidim, ne čujem. Muk. Sivilo, kao bijela tempera s nekoliko litara crne boje. Muk. Kada će se roditi novi dan? Gdje je sunce, a tek pjev ptica? Zašto nestajem u magli?
Gotovo je, dan se više neće probuditi u mojim očima. Život u skladu s prirodom, ljepotom, ljudima. Jednostavno je gotovo.
U stanju smo napraviti toliko toga, nevjerojatne stvari koje slave čovjeka, uljepšavaju prirodu, donose radost. Zašto uništiti TO? Baciti bombu, ubiti nevine ljude, bacati prijetnje?! Ovo nije takav svijet, mi nismo ljudi, mi nismo cvijeće. Trn, opasan i oštar trn. Spreman da pusti crvenu, otrovnu tintu. Sve su ruže bijele u početku, kasnije one opasne postanu crvene. To smo mi, crvene, tužne ruže.
Magdalena Dedić, 3. b