Piše: Lovro Herbai, 3. b
Sjedim. Veliko prazno platno preda mnom. Jedna mi ruka leži na sjedalu do mene, druga je puna kokica, a usta također. Klimatizacijski uređaj je upaljen. Osjećam blagi povjetarac na svojoj desnoj ruci. Sjedala do mene, ispred mene i iza mene u potpunosti prazna. Savršeno. Svjetla se gase. Velik smiješak na mom licu.
Film počinje.
Paterson je jedan od najdirljivih i najposebnijih filmova koje sam imao prilike pogledati u kinu. Kad god odem u kino pogledati neki film, pobrinem se da je taj film vrijedan gledanja. Ne mogu opisati što sam osjetio kad je ovaj film završio, ali mislim da je ovo najbliže što sam ikada bio osjećaju potpune euforije. Radnja filma nevjerojatno je banalna, ali u isto vrijeme i zapanjujuće osvježavajuća. U moru filmova o superherojima, filmova o pričajućim životinjama i adaptacija loših, ali, iz nekog meni neobjašnjivog razloga, popularnih, knjiga, bilo mi je zadovoljstvo vidjeti jedan film koji nije ništa više no samo tjedan dana u životu jednog vozača autobusa. Ovo nije nikakav remake, reboot, prequel ili nastavak; ovo je u potpunosti originalan film koji slavi život običnog čovjeka.
Paterson je muškarac koji je zaposlen kao vozač autobusa. Ima djevojku Lauru s kojom živi i psa Marvina koji ga uopće ne voli. Svaki se dan budi oko 6 ujutro. Ustaje iz kreveta, priprema doručak i odlazi na posao. Dok god mu službeno ne počne radno vrijeme, sjedi za volanom svog starog autobusa i piše pjesme koristeći se motivima iz svog svakodnevnog života. Bio taj motiv samo obična kutija šibica ili vodopad, Paterson uvijek smisli nešto predivno. Svaku pjesmu zapisuje u malu bilježnicu koju ne želi ni s kim dijeliti, čak ni s Laurom. Na svu sreću, mi kao gledatelji čujemo svaku pjesmu kao njegov unutarnji monolog. Kad se pojavi njegov šef na vratima njegova autobusa, Paterson kreće na posao. Svaki mu dan donese i zanimljive ljude u autobus. Nekad će to biti dvojica muškaraca koji razgovaraju o svojim susretima s djevojkama, a nekad će to biti dvoje studenata koji govore o talijanskim anarhistima. Svaki mu dan donese novu priču koju on sluša sa smiješkom s mjesta vozača, a kada ti isti putnici iziđu iz autobusa, ekspresija mu se automatski mijenja i volio bi da je mogao čuti priču do kraja, baš kao i mi koji to gledamo. Nakon što odvozi svoje, Paterson odlazi na pauzu za ručak. Najčešće ode to obližnje rijeke s malim vodopadom, sjedne na klupicu i piše pjesme. Zatim odlazi kući i poravna drveni stupić s poštanskim sandučićem koji svaki dan stoji ukoso kad se on vrati s posla, iako je ujutro bio ravan. Kad uđe u kuću, djevojka ga pozdravlja, a pas na njega laje. Odlazi u svoju radnu sobu, piše pjesme. Nakon toga odlazi sa psom u šetnju. Većinu vremena šetnje on provede u kafiću, a pas ga čeka ispred istoga. U kafiću uvijek popije jedno pivo, razgovara s vlasnikom i još dvoje ljudi koji su stalni gosti Everettom i Marie. Everett i Marie poznaju se od malih nogu, a Everett je u nju jako zaljubljen i svaki se dan njih dvoje svađaju oko toga jer Marie njega uopće ne voli na taj način i željela bi da ju ostavi na miru. Nakon što dobije svoju dnevnu doze drame u kafiću, Paterson odlazi kući spavati. Budi se sljedeći dan oko 6 ujutro. Ustaje iz kreveta. Priprema doručak i odlazi na posao…
Ono što me se najviše dojmilo u filmu jest jednostavnost Patersonove poezije i banalnost njegova života. Stalno iščekivanje da se dogodi nešto neobično konstantno me držalo napetim, a njegova me poezija, koliko god obična bila, svakim stihom dirnula. Uvijek sam se radovao kad bi počeo novi dan jer sam znao da me čeka nova Patersonova pjesma i novi razgovori u autobusu. Jedan od zanimljivijih elemenata u filmu također su blizanci. Laura odmah na početku filma napomene Patersonu kako bi voljela imati dvoje djece s njim, blizance. Od tog trenutka Paterson počinje svugdje viđati blizance što pridodaje bajkovitoj atmosferi filma. Scena koja me najviše pogodila jest kad se prvi put upoznamo s Everettovom situacijom. Marie dolazi do šanka, naručuje piće i doznajemo da ju prati netko s kime ona želi prekinuti već dva tjedna, ali ovaj to nikako da shvati. U scenu ulazi Everett. Everett želi razgovarati s Marie, ali ona odlazi iz kafića i Everett ostaje za šankom s Patersonom i vlasnikom. Naručuje piće i, nakon što mu je ono uručeno, polako ga pije. Odjednom započinje kratak monolog o neuzvraćenoj ljubavi koji glasi ovako: „Čovječe, što bi ti učinio? Voliš nekoga više od bilo čega na cijelom ovom prokletom svijetu. Ti ju obožavaš. Ne želiš biti živ bez nje, a ona ti kaže da te ne želi. Ti si samo… Prljavština.“ Slušajući kako Evett govori, prešao sam iz osjećaja sreće u osjećaj tuge. Odjednom sam se sjetio trenutaka svoje prošlosti kada sam točno tako razmišljao. Povezao sam se s likom i odjednom mi ga je bilo žao. Znao sam kroz što prolazi. Scena postaje još bolja kada, nakon tog monologa, vlasnik kafića kaže Everettu da bi trebao postati glumac, na što mu ovaj odgovori da i jest glumac. Slijedi neugodna tišina, a Paterson se počinje smijati i odvraćati pogled od Everetta. I u tom trenutku sam zaboravio na prijašnji osjećaj i prihvatio novi, sreću. Smijao sam se. Upravo zbog ovakvih trenutaka obožavam ovaj film. Svaka situacija u kojoj se nađu likovi može se usporediti s nečime iz naših svakodnevnih života. Film ne predstavlja nemoguće situacije već situacije toliko banalne, dosadne i nama poznate da film automatski postaje zanimljiv jer se osjećamo kao da je netko napravio film o nama, o našim životima.
Film također istražuje i motiv snova. Laura ima mnogo snova. Želi biti umjetnica. Želi biti kuharica. Želi svirati gitaru i pjevati country glazbu. Laura predstavlja ono što mi želimo. Toliko je uporna da ostvari svoje snove da je nemoguće ne navijati da joj se i ispune. Paterson, s druge strane, piše prekrasnu poeziju, ali ju ne želi ni s kime podijeliti. Laura ga već godinu dana nagovara da napravi kopije svojih pjesama i da ih pokuša izdati, ali on to stalno odgađa. Paterson predstavlja ono što mi jesmo. Svi mi imamo snove i jedan dio nas, kao Laura, htio bi učiniti što god je potrebno da se ispune, ali također, kao Paterson, znamo da će ih biti teško ispuniti te stoga ne činimo ništa kako bismo ih ispunili, već samo nastavljamo s našim životima i držimo naše snove za sebe.
Film završava jako nadahnjujuće. Paterson, nakon što je izgubio sve pjesme koje je napisao u svojoj bilježnici, sjedi na istoj onoj klupici kod rijeke i vodopada te gleda u daljinu. Valja napomenuti da nakon što izgubi bilježnicu, ne samo da gubi sav svoj rad, već gubi i svu svoju motivaciju za pisanjem. Prilazi mu jedan turist, Japanac. Sjeda do njega i iz svoje torbe vadi knjigu Paterson pisca Williama Carlosa Williamsa, Patersonova najdražeg pjesnika. Patersonu to odmah privuče pozornost i počne gledati u knjigu Japancu preko ramena. Ovaj to primijeti i njih dvojica započnu razgovor o gradu Patersonu, gradu u kojem se obojica nalaze, i poeziji. Razgovor završava interakcijom između Patersona i Japanca u kojoj Japanac Patersonu poklanja praznu bilježnicu govoreći mu: „Ponekad prazna stranica predstavlja najveći broj mogućnosti.“ Paterson prihvati poklon i odmah nakon što Japanac ode, Paterson uzima penkalo iz svoje jakne, otvara bilježnicu i započinje pisati novu pjesmu. Zbog te sam scene odmah počeo razmišljati što ću napisati u ovom osvrtu i evo, sada sam sve to i napisao.
Naravno, ovo su sve moja subjektivna mišljenja. Ne morate se složiti sa mnom u vezi s iznesenim, ali činjenica stoji da je Paterson jedan od najposebnijih filmova koje sam pogledao i osjećaj koji je ostavio u meni natjerao me da napišem ovu podužu recenziju. Htio sam izbaciti sve ovo iz sebe, mislim da ne bih mogao mirno spavati da nisam sve ovo napisao. Zbog ovakvih filmova obožavam odlaziti u kino i potpuno se izgubiti u onome što se događa na platnu. Kada se svjetla ugase, nije bitno koji će film započeti jer znam da će se dogoditi nešto čarobno. Još otkad sam bio malo dijete obožavao sam izgubiti se u svijetu koji je prikazan u filmu koji sam gledao. Roditelji mi govore da sam znao i po 3-4 puta u istom danu pogledati neki film ako mi se jako svidio. Iako većina u filmovima traži bijeg od svojih svakodnevnih života, ja se osjećam još bolje kad pogledam film koji me podsjeti na moj život jer to je uistinu teško učiniti i divim se kada naiđe film poput ovog koji to učini bez ikakvih poteškoća. Ne mogu toplije preporučiti gledanje ove izvrsne studije likova i slave života običnog čovjeka. Teško ćete naći iskreniji film od ovoga u današnje vrijeme.