Svaki dan slušamo razne stereotipe o profesorima i nitko na njih ne reagira, stoga ovaj put raspravljamo upravo o njima – ključnim čimbenicima našeg obrazovanja koje pamtimo do kraja života
- Ne ocjenjuju pravedno. Subjektivni su.
Ove tvrdnje drže se učenici koji na taj način sigurno nisu dobili višu ocjenu. Jasno je – nepravda boli, ali razmislite jeste li tu ocjenu zaista i zaslužili svojim znanjem.
- Muče nas testovima.
Koja je svrha svakodnevnih predavanja i usađivanja znanja ako to znanje neće biti i provjereno? Biste li zaista učili da nema testova?
- Misle da je njihov predmet najvažniji.
Svaki profesor predaje predmet s područja koje voli i u kojem i sam uživa. Svakom je profesoru njegov predmet najvažniji, ali mi ne možemo imati 16 najvažnijih predmeta. Koncentriramo se na predmete koji su nam važniji, a ako nam neki predmet postane najvažniji, to nije dobar znak. Usput, tko zna kada nam nešto od svega toga što učimo može zatrebati u životu?
- Smatraju da im je teže nego učenicima.
Iako ne moraju učiti nekoliko predmeta svakog popodneva i proživljavati stres pismenih i usmenih provjera, profesori se svakodnevno moraju pripremati za nastavu, ispravljati naše ispite, planirati, stručno se usavršavati, biti na sjednicama, voditi izvannastavne aktivnosti i, naravno, disati.
- Opterećuju nas nebitnim gradivom.
Profesorima je programima koje donosi Ministarstvo znanosti i obrazovanja određeno gradivo koje će predavati. Ograničeni su unaprijed zadanim temama koje učenici moraju usvojiti u nastavnoj godini, ali još uvijek imaju pravo kontrolirati način na koji će nam znanje prenositi.
- Kasne na sat bez sankcija.
Većina tih kašnjenja uglavnom je iz opravdanih razloga. A opet, kao da nam teško pada kada sat traje malo kraće.
- Tri razloga da postaneš nastavnik: lipanj, srpanj, kolovoz.
Samo oni koji imaju profesora u obitelji znaju da se famozna tri mjeseca ljetnih praznika svode na godišnji kakav imaju i svi ostali zaposlenici. Naime, nakon završetka nastavne godine odvija se državna matura, rad s učenicima koji su dobili negativne ocjene, popravni ispiti, sjednice, a nova nastavna godina počinje za nastavnike puno prije 1. rujna jesenskim rokovima mature i popravcima, sjednicama, planiranjima u predmetnim aktivima, stručnim usavršavanjima…
- Očekuju nemoguće.
Nekada ni redovito učenje ne pomaže ako smo zatrpani obavezama. Loša ocjena dogodi se svima, to je normalno. Pojedinca ne treba podcjenjivati zbog toga! Dolje žuti trokutići u e-dnevniku!
- Štede na bodovima.
Najgora je noćna mora svakog učenika onih pola boda do više ocjene, ali ne – od više ocjene ni traga ni glasa.
- Misle da učenici ne primjećuju kada imaju loš dan.
Učenici primjećuju baš sve, i to već u trenutku kada profesor ulazi u razred. Po pokretima tijela, facijalnim ekspresijama i tonu glasa učenici mogu bez problema uvidjeti da postoji neki problem ili da nastavnik jednostavno ima loš dan i ne da mu se. U redu je, događa se i nama.
Sada je red na vas! Kakav je vaš stav prema profesorima? Jesu li navedeni stereotipi primjenjivi na vaše profesore? Smatrate li da je njima zaista teže nego učenicima?
Patricia Rašan, 3. a