Pišu: Josipa Đelekovčan i Vedran Momčilović
Umjetnost kao oponašanje u filozofiji Platona i Aristotela
U esejskom zadatku pod naslovom “Zadatak umjetnosti” gimnazijalci su, motivirani odlomcima iz Platonova djela Država i Aristotelova djela O pjesničkom umijeću, propitivali kakav je odnos umjetnosti prema stvarnosti. Promišljali su o tome treba li umjetničko djelo poticati vrlinu u čovjeku koji ga doživljava, tko ima pravo cenzurirati određeno umjetničko djelo i u kojim je slučajevima to opravdano. Pitali su se koliko se ljudi poistovjećuju s likovima iz umjetničkih djela i kada je to poistovjećivanje moguće, ima li umjetnost veći utjecaj na ljudski razum ili na osjećaje te koliko je dobro da se u književnim djelima prikazuje da dobro uvijek pobjeđuje zlo.
Među učeničkim radovima našlo se mnogo zanimljivih misli na ovu temu, a ovdje donosimo dva primjera esejskoga zadatka
Sanja Suton, prof.
Umjetnost – put spoznaje ili put zablude?
Smisao umjetnosti često se propitkuje. Za neka se umjetnička djela postavlja pitanje imaju li uopće ikakvog smisla. No, zašto bi netko posvetio život stvaranju nečega bez smisla i kako bi takvo ostvarenje izgledalo? Pa čak i prikaz „besmisla“, kakav god bio, za onoga tko ga je uspio iz svog uma prikazati u fizičkom obliku (note, slike, književni tekstovi i sl.) ima smisla. Međutim, pitanje tog smisla postaje sporno jer svaki čovjek ima vlastite „perceptivne receptore“ koji mu pružaju drugačiji uvid u ono što bi smisao trebao biti. Za neke je smisao spoznati istinu i svijet oko sebe razumom koji bi trebao biti u potpunosti nezavisan od osjetila – čist i savršeno istinit mehanizam kojim možemo spoznati ono što zaista jest. Za druge pak, uz razum, važnu ulogu imaju i osjetila. Ona prva djeluju u procesu spoznaje i prikupljaju podražaje koje razum nadalje selektira i „obrađuje“. Iz tih dviju teza postavljaju se pitanja koja je spoznaja prava i je li umjetnost povezana sa spoznajom.
Uspoređujući Platonove i Aristotelove stavove i tvrdnje, uočavamo snažnu kontradikciju u vezi s pitanjem „prave spoznaje“. Obojica se slažu da je umjetnost oponašanje stvarnosti, no to im je jedina dodirna točka. Platon se do te mjere suprotstavlja umjetnosti kao sredstvu dolaženja do spoznaje da umjetnike naziva „oponašateljima“. Njihova su djela „trostruko daleko od bića“ i zato nemaju svojstva kojima bi se mogla spoznati istina. Platonov svijet podijeljen je na metafizički i fizički, a s obzirom na to da se umjetnošću prikazuje ono iz fizičkoga svijeta, umjetnost je samo „sjena sjene“. Odnosno, fizički je svijet sjena metafizičkog, a umjetnost je sjena fizičkoga svijeta. On također tvrdi da umjetnost pobuđuje naš osjetilni dio koji je sklon zabludama i zato ne može pomoći pri spoznaji.
Aristotel pak smatra da je „pjesničko umijeće filozofskije od povijesti“ i da ga „treba shvatiti ozbiljnije od nje“. Za Aristotela osjetila imaju moć sakupiti iz okoline ono što će se kasnije pohraniti u našem razumu. Zato povijest, odnosno „ono pojedinačno“, nema sposobnost kojom bi nam omogućila novu spoznaju, ona je zapravo samo pripovjedač onoga što se dogodilo. Zanimljivo je kako se pripovjedačem naziva lice koje predočuje radnju u nekom književnom tekstu, a za Aristotela pripovjedač predstavlja vrstu proroka čiji „posao nije da pripovijeda o stvarnim događajima, nego o onome što bi se moglo očekivati da će se dogoditi, to jest o onome što je moguće po vjerojatnosti ili nužnosti“. Aristotel tako pjesničko umijeće uzdiže od ostalih umjetnosti, a još više od historiografije i iznosi tezu kako je umjetnost izrazito značajna u razvitku naše sposobnosti poimanja. Pjesništvo je „ono opće“ što objedinjuje sve pojedinačno i „na višem je stupnju od povijesti“.
Zašto Platon smatra da umjetnik svojim stvaralaštvom „uništava razumni dio“ kod ljudi? Upravo zato što ne vjeruje osjetilima koja prva doživljavaju umjetničko djelo. Čitavo njegovo filozofsko naučavanje zasnovano je na razumu kao „zlatnom mjerilu spoznaje“. Ono što spoznaje razum ne može biti pogrešno. Kao najbolji dokaz njegova mišljenja da bi razum jedini trebao vladati, kako našim vlastitim bićem, tako i društvom u cjelini, jest Platonova Država. U njoj detaljno iznosi plan podjele rada u društvu te ističe kako je odgoj građana „najvažnija funkcija države“. Odgojem bi se ljudi odvratili od požudne strane svoje prirode i djelovali isključivo vođeni razumom, a to je ono što prema Platonu čini vrlinu. Iz tog razloga dopušteno je cenzuriranje umjetnosti s ciljem da građani pravim vrijednostima počnu shvaćati državne zakone i njihovo poštovanje, a ne tjelesne (osjetilne) užitke koji bi ih vodili do pogrešnih spoznaja. Iako se protivi tome da se umjetnost i umjetnici „primaju“ u državu zbog pobuđivanja osjetilnih doživljaja koji nemaju veze s razumom, smatra da bi umjetnost mogla poticati i vrlinu u čovjeku ako bi ujedno bila korisna u državi.
Umjetnost kao „uništavanje razumnog dijela“ teza je koju Aristotel nipošto nije prihvatio. Književnost je za njega najvažnija umjetnička disciplina, a od književnih vrsta osobito ističe tragediju. Najvažnije obilježje tragedije tragični je završetak glavnoga lika kojim se radnja raspleće, a sukladno rasplitanju radnje, isto se događa i s duševnim stanjem gledatelja. Tragedija je puna sukoba koji stvaraju zaplete i dovode do bezizlazne situacije za lik koji najčešće počini samoubojstvo. Gledanjem tragedije gledatelji proživljavaju i osjećaju isti (ili sličan) osjećaj bespomoćnosti i uspijevaju prevladati to stanje tjeskobe i frustriranosti tek na samom kraju kada se i lik na pozornici rješava svojih muka. U tome leži smisao – ljudi bivaju pročišćeni od negativnih osjećaja i emocija koje su ih gušile te uviđaju pravu ljepotu tragedije koja se krije iza patnje, boli, strahova i nemira, a na kraju rezultira spoznajom dobra. Ili kraće rečeno: gledatelji doživljavaju katarzu.
Umjetnost podjednako utječe na ljudski razum i na osjećaje. Logično je da da ćemo, primjerice, slici koja nas je zaintrigirala posvetiti više pozornosti nego onoj koja nam se na prvi pogled učinila nezanimljivom. Isto tako, nećemo možda odmah shvatiti njezin smisao, odnosno što je autor slike htio poručiti time što je naslikao, ali naša su osjetila „ulovljena u klopku“ i slika je time već odradila velik dio posla koji joj je namijenjen. Svaka slika kojoj posvetimo barem trenutak pažnje, izmamit će iz nas neku reakciju koja je refleksija onoga što smo osjetili gledajući je. Čak i osjećaj ravnodušnosti svojevrstan je odgovor naših osjetila. Kad smo završili s prvom fazom uočavanja slike i s drugom fazom našeg reagiranja na sliku, slijedi procesuiranje i skladištenje tih dojmova u našem umu koji zatim razumski zaključuje i spoznaje ono što smo osjetili.
Mislim da je umjetnost izrazito važan dio društva koji ima snagu promijeniti perspektivu ljudi koji je vide samo kao neozbiljnu i marginalnu i time im proširiti granice horizonta te ukazati na to da se spoznaja krije svuda oko njih, a mogu to vidjeti jedino ako nauče uočavati.
Josipa Đelekovčan, 4. e
Zadatak umjetnosti
Umjetnost je nešto što je oko nas čim se rodimo. Kao zgrade ili ceste ili drugi ljudi. Zbog toga često i ne prepoznajemo njezinu važnost.
Ljudi se rode s hendikepima poput sljepoće ili gluhoće, ali im je svejedno bar neki oblik umjetnosti dostupan. I ne samo dostupan, već i utkan u svakodnevicu – njima kao i svim ljudima. Iako umjetnost nije osnovna životna potreba, pitanje je bismo li uopće mogli živjeti bez nje. Odgovor je da bismo mogli, ali nemoguće je zamisliti život bez umjetnosti i kakav bi to život bio. Umjetnost se pokazala vrlo važnom u ljudskoj povijesti i sadašnjosti. Umjetnost prati svaki trend i svaki trend prati umjetnost. Obilježila je sva razdoblja naše povijesti i sva bitna i nebitna zbivanja. Možda smo mi čak i jedinstveni po poznavanju umjetnosti uopće. Ako i postoji izvanzemaljski život, možda mu je nepoznata, recimo, glazba.
Prvim umjetnikom u povijesti postao je kromanjonski čovjek oslikavši zidine svoje špilje prikazima iz lova. Umjetnost je od tog trenutka, poput svega na ovome svijetu, prolazila dugotrajan proces promjena, svojevrsnu evoluciju.
Svaki oblik umjetnosti ima zajednički početak, a to je imitacija. Prva slika bila je imitacija, prvi pljesak bio je imitacija, prvi glumac bio je imitator. U doba antičke Grčke umjetnost je još uvijek mlada i tek prolazi početne promjene te se još uvijek temelji na imitaciji. Zato ne možemo previše kriviti Platona za njegovu mimetičku teoriju umjetnosti gdje govori o umjetnosti ne samo kao o kopiji, nego čak i o njegovoj trostrukoj udaljeno od stvarnosti. U Platonovoj tvrdnji da umjetnici „stvaraju prikaze, a ne ono što jest“ srž je mojega neslaganja s njegovom teorijom umjetnosti. Umjetničko djelo nije nešto što nije, već ono jest, možda i više od predmeta koji nisu umjetnost.
Platon je shvatio umjetnost kao “treću od istine”. Ona je tek sjena sjene jer je postojanje sjena ideje, a umjetnost sjena postojanja. On nije shvatio nešto što Aristotel jest, a to je da umjetnost nije puko oponašanje stvarnosti, već da stvara sama svoju stvarnost. Tako Aristotel kaže u “O pjesničkom umijeću”: “Povjesničar i pjesnik ne razlikuju se, naime, time što pripovijedaju u stihu ili prozi (…); nego razlikuju se time što jedan pripovijeda stvarne događaje, a drugi ono što bi se moglo očekivati da se dogodi.”
Dakle, umjetnost nije čisto oponašanje, ali koja je moralna i društvena uloga umjetnosti? Platon kaže da umjetnost ima samo odgojnu ulogu i opet, po mom mišljenju, griješi. Umjetnost izaziva u nama onaj osjećaj koji je Aristotel tako bezvremenski nazvao katarzom u svojoj teoriji tragedije (koja se još uvijek koristi!). Pobuđivanje osjećaja prva je uloga umjetnosti i ono što razlikuje pravu od lažne umjetnosti. Iako se osjećaji sigurno neće pojaviti kod svih koji promatraju umjetničko djelo, ako se pojavi kod jedne osobe, znači da je to stvarno umjetničko djelo. Ti osjećaji ne moraju biti “standardni” osjećaji u čovjeku poput tuge ili sreće, već mogu biti i apstraktni. Sve poslije toga umjetničko djelo ne mora zadovoljiti. Ne mora imati ni odgojnu ni moralnu poruku ni ulogu. Ne mora pobuđivati vrlinu u čovjeku. Naravno, ako neko umjetničko djelo ima ta obilježja, još je uvijek umjetnost ako zadovoljava spomenuti parametar.
Svako umjetničko djelo ima i neku poruku, bila to jasna ili apstraktna poruka. Svatko može shvatiti umjetničko djelo na svoj način, a umjetničko djelo može imati i univerzalnu, lako shvatljivu, pozitivnu moralnu poruku poput, naprimjer, proturatnog rada hipijevske umjetnosti na čelu s Johnom Lennonom (“All we are saying is give peace a chance.”). Može imati i kompliciraniju poruku, ali također promovirajući moralne vrijednosti. Može, također, imati i poruku u kojoj se promoviraju krive vrijednosti. Na pamet mi pada većina komercijalne pop-glazbe u kojoj se promoviraju prizemne vrijednosti poput velike stražnjice, naprimjer. To svakako nije slučaj u kompletnom tom pokretu, ali u velikom dijelu jest. Ta se pojava događa zbog prevelike komercijalizacije umjetnosti, njezina podvrgavanja tržišnim zakonitostima. Ubrzo se pojavljuje lažna umjetnost maskirana banalnim motivima, najprimitivnijom estetikom i lažnom ljepotom. To dovodi do miješanja istinske umjetnosti s čistim biznisom i lažnom umjetnošću u očima nevinih promatrača.
Treba li se umjetnost cenzurirati radi filtriranja smeća i dobrobiti djece? Odgovor je da se umjetnost nipošto ne smije cenzurirati baš zbog te pomiješanosti prave umjetnosti s lažnom. Prije ili kasnije sloboda govora i umjetničko izražavanje bili bi u velikoj ugrozi i cenzura bi napravila više štete nego dobra. U umjetničkom djelu svaki je djelić onakav kakav i treba biti, bilo to nehotice ili namjerno. Primjerice, ako glazbenik odsvira pogrešnu notu i ona završi na ploči ili ako slikar povuče krivi potez kistom, te pogreške grade to umjetničko djelo koliko ga grade i svi pravilni potezi i točno odsvirane note. Također, dobra umjetnička djela u sebi imaju element mogućnosti poistovjećivanja ljudi s tim umjetničkim djelom. Vješt umjetnik može taj element umetnuti u bilo kojoj situaciji ili može raditi na nečemu što simbolizira događaje u njegovu životu i to se također događa ili se dogodilo eventualnom “korisniku” tog umjetničkog djela.
Na kraju, moglo bi se o umjetnosti razglabati od jutra do sutra i to bi mogao svatko koga ta tema zanima. Svakako mislim da Platon nije shvatio njezinu važnu i složenu ulogu u ljudskome društvu. S druge strane, Aristotel jest i time još jednom dokazao svoju vječnost i ispredvremenost jer je, u neku ruku, i sam bio umjetnik.
Vedran Momčilović, 4. e