Piše: Marko Benjak, 4. c
Pročitajte recenziju filma koji je 1995. progovorio o problemu netolerancije, nasilja i mržnje u srcu Europe. I dok si govorimo kako je sve još uvijek u redu, sat odbrojava. Možemo li ga zaustaviti?
„La Haine“ francuski je film redatelja Mathieua Kassovitza. Naslov filma („Mržnja“) kvalitetno predstavlja situaciju o kojoj je riječ. Radnja prati trojicu mladića 24 sata nakon uličnog sukoba koji završi policijskom brutalnošću čija je žrtva i mladi Arapin Abdel, njihov prijatelj.
Film započinje kratkim monologom pripovjedača: „Jeste li čuli o liku koji je skočio s nebodera? Padajući, na svakom se katu uvjerava: ‘Zasad je dobro…, Zasad je dobro…, Zasad je dobro…’ Kako padaš, nije važno. Bitno je kako prizemljiš!“ Nakon toga slijede kratki kadrovi koji se mogu interpretirati kao scene iz ulične pobune, a taj dio filma koristi se za uvod.
Spomenuti monolog važan je jer na više načina govori sve što se može reći o filmu, naime on je prava poruka filma i ne treba gledati film tražeći neku drugu. Ali, naravno, bez konteksta ta poruka nema težinu.
Vinz, Hubert i Said trojica su mladića koje film prati. Vinz je odrastao na ulici, nasilan je i temperamentan. Said je Arapin koji je došao sa starijim bratom, zafrkant je i često naporan. Crnac Hubert boksač je i jedini među njima pokazuje intelektualnu zaokupljenost. Svu trojicu povezuje jadno djetinjstvo, prljavi kolokvijalizmi i novostečena mržnja prema policiji. Tijekom pobune izgubljen je policijski pištolj i policija traga za njim. Taj je pištolj našao Vinz i zakleo se da će pucati na policiju iz osvete ako Abdel umre. Dok je Saidu to bilo zabavno, Hubert se dvoumio treba li ga vratiti jer je znao da svi policajci nisu loši.
Ono što razlikuje „La Haine“ od velikog broja sličnih filmova upravo je narativna struktura. Esejist Tzvetan Todorov napisao je „Teoriju ravnoteže“ u kojoj uspijeva prikazati kako većina filmova obrađuje priču. U početku postoji ravnoteža i nju prekida neki događaj. Nakon toga cilj je radnje otkloniti tu smetnju i vratiti ravnotežu. Filmske se priče u spomenutom eseju svode na korake koji, jedan po jedan, uzrokuju neku posljedicu, neprekinuto do kraja filma. Ne bi se to moglo primijeniti na „La Haine“ jer se događaji isprepleću poput spetljanih slušalica. Posljedica ponašanja jednog lika na kraju upravo je rezultat jednog izbora likova u prvih 20 minuta filma. Što se tiče ravnoteže, „La Haine“ čini upravo suprotno od onoga što Todorov navodi u svojoj knjizi. Umjesto da se narušena ravnoteža povrati, na kraju filma dolazi do njezina potpunog sloma.
Najjasnije kompozicijsko obilježje jest podijeljenost na dva dijela, i to točno na polovici filma. Prvi dio prikazuje živote trojice mladića, predstavlja unifikaciju ljudi razgovorima u kojima izražavaju jednak pogled na svijet i određenu razinu mržnje prema policiji izazvanu njihovim jučerašnjim negativnim iskustvom s policijom. Taj dio grada obiluje različitim ljudima i prikazuje novi identitet Francuske kao svojevrsnog melting pota. Neki od kadrova prikazuju radnju upravo dokumentaristički s bukom iz okolice. Na primjer, kada Hubert u fokusu kamere nabavlja marihuanu, ne čuje se taj dijalog, već Said i Vinz koji u pozadini razgovaraju o nečemu potpuno bezveznome. Zadnja scena tog dijela kadar je snimljen iz ptičje perspektive koji prikazuje to ujedinjenje najrazličitijih ljudi. Nakon toga dolazi dio gdje se tri lika nalaze u Parizu i na samom početku prve scene postupno se zamuti cijeli grad, a jedino prepoznatljivo jest Eiffelov toranj. Također već polako zalazi sunce, a s njime nestaje svjetlost zahvaljujući kojoj uočavamo svijet oko sebe jer u mraku je sve crno, neprepoznatljivo. Time se također uvodi pitanje koje muči ljudski rod od početka postojanja, pitanje identiteta. Kao što i poruka kaže, poanta cijelog filma jest ta zadnja scena, koja mora biti upečatljiva. Kako napraviti zapamtljivu scenu? Stvaranjem napetosti.
U cijelom se filmu ne događa ništa previše zanimljivo, ali likovi su dovoljno uvjerljvi za poistovjećivanje i zadržavanje gledateljeve pozornosti. Na početku filma nagoviješta se izvjesnost pada. U filmu se pojavljuju intrigantne priče i vicevi koji nemaju pravi završetak. Jedan dječak priča priču i kada ga Said pita što se na kraju dogodilo, dječak odgovori: „Ništa.“ Ili kada starac govori o svojem prijatelju, na kraju jednostavno kaže da je umro.
Cijeli je film uglavnom bez ikakve glazbe, a ona koja se javlja prirodan je dio same radnje, bez ubacivanja tijekom montaže. Toliko „ničeg“ i šutnje tijekom cijelog filma stvara snažnu napetost i iščekivanje da se nešto dogodi. Nakon što se iz vijesti sazna da je Abdel umro, gledatelj razmišlja o tome hoće li Vinz napraviti što je obećao. On otiđe od grupe i u sljedećoj sceni puca u policajca, a policajac dramatično pada na prozor i razbije ga. Nakon toga vidimo Vinza kako ne drži pištolj, već svojim prstima imitira i pištolj i pucanj. Kada se ponovno odvoji od Saida i Huberta, njih dvojicu zaskoče skinheadi. On ih nađe, prijeti im i svi uspiju pobjeći osim jednoga, kojeg odnesu u zgradu i nagovaraju Vinza da ga ubije. Čini to čak i Hubert jer smatra da je svaki skinhead poput nacista, a ni jedan nacist nije dobar. I likovi i gledatelj iščekuju da Vinz opali, ali on odustaje i ponovno se ništa ne dogodi. Film prikazuje beznačajne događaje tijekom dana, ali napetost se postiže kadrovima s crnim ekranom s bijelim brojkama koji pokazuju protok vremena, a uz njih zvuk brzog otkucavanja sata, što je briljantan detalj zvučnog dizajna. Taj sat potiče svijest o tome da će se nešto dogoditi, da se odbrojava do nečega, a ne događa se ništa sve do samog kraja. Upravo to što likovi ne rade ništa da nešto spriječe ili postignu, a pred našim se očima pojavljuje taj sat koji nam neprestano govori da će se dogoditi nešto bitno uzrokuje veliko iščekivanje. Poput bombe koja stalno odbrojava, a mi gledatelji napeto gledamo ne znajući u točno kojem će satu i minuti eksplodirati.
Redatelj je u jednom intervjuu rekao da je znao završnu scenu prije svega, scenu koja je najbitnija i koja narativno i kompozicijski definira cijeli film. Premalo je reći da je odlična iako sam uočio jednu sitnu grešku s rekvizitom. Likovi se napokon vrate u svoj grad, za koju minutu će proći 24 sata od početka radnje. Vinz daje pištolj Hubertu da ga vrati policiji, obojica su pomalo sretni što nije potegnuo ukidač i pozdrave se. Hubert odlazi svojim putom, a u suprotnom smjeru iza njega odlaze Vinz i Said. Said priča još jednu svoju šalu. Njih sretne policijski auto i policajci ih počnu mlatiti i prijetiti im, na što se Hubert okreće i prilazi im. Prijeteći im, policajac drži pištolj usmjeren u Vinzovu glavu i ismijava ga, a dok se smije, slučajno povuče okidač. Ponovno se prikaže sat s otkucavanjem i prebacuje se sa 6:00 na 6:01. Hubert se približi Vinzu i usmjerava pištolj prema policajcu, a on prema njemu. Kamera se približava Saidu između njih, ali s druge strane auta, a narator govori: „Riječ je o padu jednog društva. Dok pada, neprestano si ponavlja: ‘Zasad je u redu… Zasad je u redu… Zasad je u redu…’ Nije važno kako padamo. Važno je kako prizemljimo!“ Kamera je sasvim blizu Saidovu licu koji žmiri i začuje se pucanj. A film završi.