Pišu: Tihana Klajzner, prof., i Ljiljana Logar, prof.
Knjižnica i čitaonica „Fran Galović“ Koprivnica imala je već višestruku čast ugostiti našega vjerojatno najpoznatijeg i najuspješnijeg suvremenog pisca Kristiana Novaka. Susret se održao u srijedu 29. ožujka, a vodio ga je dr. sc. Mario Kolar. Novak je spomenuo da mu je to četvrti posjet našem gradu te mu je uvijek drago vratiti se. Zašto je i ovaj put imao razloga pomisliti to, prije svega zaslužan je on sam svojim stvaralačkim potencijalom, a izravno u vezi s time i nadahnuta publika spremna na kvalitetnu raspravu.
Pred punim Stručno-znanstvenim odjelom Knjižnice gospodin Kolar upoznao je prisutne s biografijom i književnim opusom Kristiana Novaka. Kako nije moguće predstaviti autora bez osvrta na nagrađivani roman Črna mati zemla, koji ga je proslavio kao pisca, moderator susreta posvetio je toj knjizi polovicu vremena. Također je povukao paralele između nje i najnovijega romana Ciganin, ali najljepši, koji je bio još jedan od povoda Novakova ponovnoga gostovanja. Poveznice su očite – Međimurje kao mjesto radnje, govorna karakterizacija kajkavskim idiomom te miješanje sumornoga ozračja s fantastikom i osobnim pričama, no osim toga tim dvama romanima zapravo ništa nije zajedničko. Novak je to obrazložio tvrdnjom da nakon jedne uspješnice nije ni teško ni lako nastaviti niz jer svakoj novoj priči pristupa ispočetka. Gradi ih iz temelja potaknut nekim impulsom iz svoje okoline koji smatra vrijedim uobličiti u umjetničko djelo i podijeliti s čitateljskom javnošću. Kako bi proveo zamisao u djelo, posvećuje se dokumentarističkome poslu i podrobnome istraživanju problematike. Nadalje, skromno je naglasio da se ne smatra karijerističkim piscem jer će pisati dok ima što ispričati, pa makar to značilo i kraj spisateljske djelatnosti.
Na radost i zadovoljstvo publike, za roman Ciganin, ali najljepši očito je pronašao dovoljno snažan razlog za njegov nastanak. Naslov je inspiriran narodnom pjesmom te se savršeno uvlači u tkivo teksta ispunjavajući svaku njegovu poru.
Riječ je naime o životu romske zajednice u sudaru s civilizacijom, o tome kako u društvu ne postoji dijalog i ne razvijamo dovoljno senzibiliteta za probleme koji su naša činjenica. U središtu je lik vrlo toplo prikazana romskoga mladića Sandija čija zabranjena veza sa sredovječnom Hrvaticom Milenom ne nailazi na odobravanje mještana, zbog čega on tragično završava.
Da cijela stvar bude zanimljivija, radnja je iznesena iz čak četiriju perspektiva koje se međusobno prožimaju. Autor vrlo vješto barata tehnikom promjene pripovjedača te upliće imaginarni lik pauka kao utjelovljenja Sandijevih strahova, čije ga životne niti simbolično vežu za mjesta gdje je boravio.
Kritika je rekla da Novakovi romani izazivaju tektonske poremećaje te da nakon njihove pojave u hrvatskoj književnosti više ništa nije isto. Najavljene su dakle nove teme uvedene novim izražajnim mogućnostima, omotane intelektualnim ruhom i spremne na osvješćivanje publike o prilikama koje nas okružuju i o kojima se izbjegavalo govoriti.
Međimurje kao Novakov zavičaj i tematska okosnica njegovih djela tako se javlja kao nova luka naše književnosti, a autorov stil i tip diskursa kao novi pravci koji označavaju smjer njezina daljnjega kretanja.
Novakova su se djela pokazala pogodnima za adaptacije u raznim medijima. Tako se upravo ovih dana priprema premijera Črne mati zemle u ZKM-u, a do 2021. g. planira se i film prema knjizi. Međimurski metal bend Emphasis nedavno je izdao album Black Mother Earth nadahnut tim uspješnim romanom prevedenim na engleski, slovenski i mađarski jezik. Pjesmom sa spomenutoga albuma ujedno je započeo književni susret i publika se dobro uvela u ozračje Novakovih djela. Za Ciganina su čitatelji također primijetili da je izrazito sceničan pa se nadamo da će se i taj filmski potencijal uskoro iznjedriti iz romana. Uz ovako duhom vedra i karizmatičnoga autora kao što je Kristian Novak nema straha za opstanak hrvatske kulturne scene, što je i potvrdilo oduševljenje koprivničke publike.
Zavirite u roman, zaljubite se u Novakovu prozu.
Tihana Klajzner, prof.
„Pa nećeš valjda to napisati?!“
Riječi su to kojima Kristian Novak pojašnjava svoj način pisanja, ako se o takvom čemu uopće može govoriti. Jasno je da za pisanje određenog recepta nema, ali svakako se može reći da se na neke teme u književnosti ipak nailazi nešto češće, dok neke ostavljaju postrani. Da se taj prešućeni konsenzus primjerenosti itekako osjeća, moglo se naslutiti i prema pitanjima koje je publika u razgovoru s Novakom postavljala, a koja su se ticala iznalaženja objašnjenja za tematiziranje takozvanih „mračnih“ društvenih pojava, kako je kritika ponekad prozivala Novakovim poljem interesa. No taj strah od neprimjerenosti Novak upravo navodi kao jedan od znakova da se nešto baš treba zapisati, odnosno zašto uopće treba pisati. Na taj način otvara se polje slobode u književnosti koje ne podrazumijeva samo slobodu pri tumačenju napisanog, već slobodu prevrtanja stvarnosti s ciljem razotkrivanja društvenih mehanizama pomoću kojih se prešutno prelazi preko nepoćudnog, iako očiglednog, te otvori novi prostor za problematiziranje takvih događaja u društvu.
Črna mati zemla roman je koji tematizira mnoštvo takvih neprimjetnih, obično nepoćudnih, ali zapravo svakodnevnih pojava u civiliziranom društvu, pri čemu su praznovjerje, kolektivna paranoja i prikrivanje osobnih problema i trauma samo neke od njih. Takvo štivo, naravno, može izazvati nelagodu prilikom čitanja, ali za razliku od prešućivanja, svako suočavanje s problemima nosi u sebi potencijal za njihovo rješenje, što je ujedno i poticaj glavnom junaku Matiji Dolenčecu za ponovno vraćanje svojoj prošlosti i prizivanje događaja koji su kod njega proizveli nerazriješene traume. Osim što se time saznaje više o prošlosti lika i događajima koji su ga uvjetovali, time se ujedno aktualizira sama mogućnost ponovnog prizivanja prošlosti onako kako se dogodila, što uvijek graniči s fikcijom, a samim time povlači temu stvaranja identiteta te mogućnost njegova naknadnog (zapravo beskonačnog) preslagivanja. Mit o sretnom djetinjstvu pritom je nagrizen uvjetovanošću pojedinca sredinom u kojoj se nalazi i koja ga, ako se dovoljno toga poklopi, može temeljno onemogućiti u daljnjem funkcioniranju, ili barem u onom što nalaže još jedan od mitova kojima nas društvo uči – zrelom i staloženom funkcioniranju jednom kad se strahovi iz djetinjstva sami od sebe prerastu.
Ništa u ovoj priči nije uzeto olako – dječja naivnost isprepletena je pokušajem razumijevanja smrti, s čime se sasvim lako poistovjetiti bez obzira na čovjekovu dob, a pritom pokazuje i težinu nošenja sa samoćom i osjećajem praznine koja pritišće jednakom težinom bez ozbira na starost, samo što ona u većini slučajeva biva olakšana „naknadnom pameću“ proteklog vremena koje joj prestane pridavati značaj. Junak ovog romana nije ju zaboravio jer je u pokušajima nošenja s gubitkom voljene osobe otišao predaleko, potaknut grižnjom savjesti zbog krivnje koju je, opet u svojoj dječjoj naivnosti, preuzeo na sebe, a utjehu koja je izostala od okoline pronašao je u imaginarnim prijateljima Heštu i Pujtu, demonima koji su ga povukli još dublje u autodestruktivnost. Što se dogodi kad vrijeme ne ispuni svoju funkciju umanjivanja patnji te kad sredina koja je nekomu pridjenula etiketu „čudaka“ neprestano podsjeća na tu neodređenu prazninu, ono je što ovaj roman komunicira s čitateljstvom toliko uspješno i intenzivno da ga još uvijek čini jednako aktualnim i potresnim. I u tome zapravo leži odgovor zašto neke priče, unatoč svojoj fikcionalnosti, nadilaze stvarnost, te zašto su nam takve „mračne“ teme itekako potrebne. Jer, na kraju krajeva, nikad nije problem u mraku na papiru, niti mraku u Matiji Dolenčecu – problem je u mraku u nama. Ovakvim pričama ipak smo korak bliže prema, ako ne rješenju, onda barem prihvaćanju odgovornosti koje je u ovoj priči ograničeno na nepoznato međimursko selo koje, začudo, svi tako lako zamisle i prepoznaju, a da pritom možda i zaborave promisliti kako je moguće da je ono potpuno izmišljeno.