Piše: Magdalena Dedić, 3. b
Tumaram hladnim ulicama ovoga svijeta i razmišljam jesam li zgrada ili putnik.
Stojim li na mjestu i čekam da me svi zaobiđu, možda zađu u moj svijet na minutu, ali nastave? Ili možda jurim životom, susrećem ostale putnike, razmjenjujem s njima priče i iskustva, posjećujem zgrade?
Pravo je pitanje što želim biti.
Budem li zgrada, ljudi će me rušiti, uzimati moje cigle dok ne propadnem, ne srušim se do temelja. Moje će kosti tada ostati gole, ostat ću sama. Ljudi su jednostavno takvi, dođu, a kada više nisi potreban, odu. Traže mane u sitnicama dok ti strpljivo stojiš na mjestu.
Izaberem li drugu opciju, jesam li odlučila raditi to drugima, uzimati cigle od drugih i graditi svoj životni zaklon? Ne brinuti se o temeljima niti o drugima dok gradim zid dovoljno visok da nitko ne može proviriti u moj vrt?
Izbor je težak, moramo izabrati jedan od tih načina: pustiti ljude u svoj život riskirajući što će biti dalje ili ostati na sigurnom tlu prepuštajući njima veliko pitanje i odluku.
——————————
Ja sam se smjestila u slijepu ulicu tog labirinta. Ne znam što želim biti. Ni jedna strana nije svijetla, zato stojim u sjeni putnika i zgrade.