Pišu: Lovro Herbai, Magdalena Dedić, Eva Marković i Sonja Homar
Lovro Herbai: Vjerodostojno izvedena priča, moglo je kraće i upečatljivije
Zločin i kazna kazališna je predstava redatelja Zlatka Svibena, a glavnu ulogu Raskoljnikova tumači Franjo Dijak. Predstavu sam pogledao u kazalištu Gavella u Zagrebu i još uvijek nisam siguran sviđa li mi se ili ne
S djelom sam jako dobro upoznat jer sam prije gledanja predstave i knjigu pročitao i film pogledao, stoga me sama činjenica da idem gledati nešto čemu već znam svaki dio priče odbijala od trosatne predstave. Počnimo od priče. Priča je većinom jednaka kao i u djelu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Pratimo Raskoljnikovljev pad u ludilo nakon počinjenog zločina i njegove pokušaje da se iz tog ludila izvuče. Nekoliko je stvari iz knjige izostavljeno, primjerice nikad nije spomenuto kako je Raskoljnikov došao do sjekire kojom je počinio ubojstvo, samo se odjednom počinje spominjati sjekira u kasnijim dijelovima. Također, ponekad nije jasno kada i gdje se što zbiva. Posebno na samom početku. Istina, nije ni u knjizi/filmu mnogo drugačije, ali odlična stvar kod adaptacija je ta da redatelj ima slobodu prilagoditi djelo mediju u kojem će biti izvođeno. Neke nebitne stvari mogu se izbaciti, neki dijalozi skratiti, a neki dijelovi potpuno promijeniti. Samo je bitno da bude prilagođeno mediju i da bude gledljivo/čitljivo. Zločin i kazna pati baš od toga. Previše vremena potraćeno je na neke nebitne stvari koje su mogle biti kraće. Iako je priča izvedena vjerodostojno, mislim da je moglo biti kraće i upečatljivije.
U vezi s glumom također sam podijeljena mišljenja. Franjo Dijak kao Raskoljnikov dosta preuveličava i na trenutke se čini kao da se vodi idejom da što više vičeš, to bolje glumiš. Raskoljnikov je prikazan kao luđak koji je stalno na rubu živaca i umjesto da to skriva, on to svima pokazuje tako što stalno viče, stalno napada druge i zbog takve jedva podnošljive glume, nisam uopće mogao vidjeti Raskoljnikova, već samo Franju Dijaka kako pokušava biti lud. Moram usporediti Franju Dijaka s Georgijem Taratorkinom koji je utjelovio Raskoljnikova u filmu Prestuplenie i nakazanie iz 1970. godine redatelja Leva Kulidzhanova. Taratorkin utjelovljuje lik onako kako sam ga ja zamišljao tijekom čitanja. Tih je, povučen, na rubu živaca, ali to ne pokazuje vikanjem i preuveličavanjem, već suptilnim govornim tehnikama, facijalnim ekspresijama i kretnjama. Franjo Dijak potpuna je suprotnost. Scenografija je u potpunosti pogođena, vizualna strana nije mogla bolje izgledati, ali jednostavno nisam mogao podnijeti njegovo glumatanje. Istu stvar osjetio sam i s Anjom Šovagović Despot, koju sam također gledao u katastrofalno neukusnoj adapatciji Molièreova djela Umišljeni bolesnik. Da, ima dobar glas za pjevanje, ali teško mi ju je bilo gledati kada nije pjevala. Dio kada njezin lik umire bio mi je odličan. Njezino tiho pjevanje dok leži, a zatim se postupno pojavačao i njezin glas i glazba u pozadini dok je ustajala i počela odlaziti sa scene. Genijalno izvedeno i meni najdraži dio u cijeloj predstavi. Ozren Grabarić kao Porfirij, Živko Anočić kao Razumihin i Darko Milas kao Svidrigajlov bili su fantastični! Moram izdvojiti Darka Milasa koji je bio nevjerojatno neugodan i jeziv kao Svidrigajlov, a također me je izgledom podsjećao na Hannibala Lectera iz vremena kada ga je glumio Anthony Hopkins (Silence of the Lambs, Hannibal, Red Dragon). Bilo je i pokušaja humora u ovoj predstavi. Kažem pokušaja jer, u mojem slučaju, nisu uspjeli. Humor se činio previše forsiranim i nije se tonski uklapao u ostatak predstave. Glazba i zvukovi bili su odlični! Da nije bilo preuveličane glume koja me podsjetila da gledam predstavu, ugođaj bi bio još bolji. Jako mi se sviđala atmosfera scene. Načini na koji su se mijenjali prostori i osvjetljenje bili su savršeni!
Vizualno najljepša predstava koju sam gledao, ali glumatanje, dužina, humor koji se uopće ne uklapa u ton priče i, na trenutke, zbunjujuća radnja uništili su doživljaj za mene te zbog toga ne mogu preporučiti gledanje ove predstave.
Lovro Herbai, 3. b
Magdalena Dedić: Pohvale redatelju Zlatku Svibenu s ostalim suradnicima i cijelim ansamblom za odličnu predstavu
Kazalište Gavella izvelo nam je predstavu „Zločin i kazna“ inspiriranu romanom Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Knjiga se u našoj gimnaziji čita kao lektirno djelo u 3. razredu te sam se kao učenica 3. b razreda i upoznala s njome ove godine. Iako je bila naporna za čitanje uza sve ostale obaveze, na kraju mi se veoma svidjela
Analizirajući djelo, shvatila sam da knjiga prikazuje mnogo tema o kojima se puno toga može reći te Raskoljnikov, glavni lik, pun raznih osobnosti i situacijama u kojima se nalazi zapravo prikazuje mnoge osjećaje s kojima se susrećemo. Osobno, povezala sam se s glavnim likom i zbog toga mi je knjiga bila zanimljiva. Kad sam čula da ćemo gledati baš tu predstavu, bila sam jako uzbuđena. Za one koji ne znaju, glavni lik Raskoljnikov, siromašan, propali student prava, potaknut filozofskim, psihološkim i socijalnim razlozima ubija Aljonu Ivanovnu, staru lihvaricu. Slučajno se tamo našla i njezina sestra Lizaveta te, kako bi se riješio svjedoka, ubija i nju. Nakon tog čina progoni ga sumnja, tjeskoba i na svakom se koraku boji svoje sjene.
Franjo Dijak u glavnoj ulozi predstavlja Raskoljnikova. Fizički odgovara ulozi te mi je to bilo drago vidjeti, iluzija koju sam stvorila čitajući roman nije bila razbijena njegovom ulogom. Predstava počinje zbunjujuće, no retrospekcijom se vraća na početak radnje. Po mom mišljenu radnja je bila doista zamršena, brzo mijenjanje scena, usputni opis likova te opširna radnja značajke su ove predstave, što meni nije pretjerano smetalo s obzirom na to da sam bila detaljno upoznata radnjom, no oni koji se nisu susreli s knjigom vjerojatno su imali poteškoća s razumijevanjem.
Najbitnije bilo je prikazati stanje kroz koje Raskoljnikov prolazi od ubojstva. U predstavi to se savršeno jasno moglo vidjeti. Njegovo bunilo, paranoja i fizička bolest koja je popratila psihičku slabost, sve se to moglo jasno iščitati iz monologa i razgovora Franje Dijaka s ostalim likovima. Darko Milas utjelovio je Svidrigajlovljev lik te predstavio Raskoljnjikovljev alter ego. Kao glumac on me se najviše dojmio. Savršeno je odabran za tu ulogu, misteriozan, ali i savršeno „ljigav“ za ulogu Svidrigajlova. Sviđa mi se način na koji su u predstavi htjeli prikazati unutarnju motivaciju i razmišljanja lika, baš kroz taj lik, koji progoni Raskoljnjikova te se ponekad pojavljuje s moćnim rečenicama koje daju čar predstavi. Ostali likovi i glumci odlično su odradili svoj posao. Još jedna stvar koja je upotpunila atmosferu bile su pjevačke dionice, koje su dodale dinamiku i napetost predstavi. Posebno me se dojmio vokal Anje Šovagović Despot koja je uspjela iznenađujuće dobro pjevati, trčeći i ležeći na pozornici, što potvrđuje njezin talent, ona je utjelovila lik Katerine Marmeladov, moćne žene pijanog Marmeladova i Sonjine pomajke.
Sonja je djevojka koja zbog svog pijanog oca prodaje svoje tijelo kako bi priskrbila novac obitelji. Ona je pokorna, vjeruje u Boga, tiha i sramežljiva. Žrtva u obitelji, no baš zbog toga se povezuje s Raskoljnikovom. On njoj prvoj priznaje svoj grijeh te ga ona bez obzira na to poštuje, pomaže mu da se preda policiji i prihvati sudbinu te se riješi grijeha. Iako sam Sonjin lik zamišljala malo drugačije, nije mi smetalo što je baš Nela Kocsis odigrala tu ulogu. Ne bih ju svrstala među jače likove i glumce, no solidno je odglumila lik Sonječke.
Raskoljnikov je imao majku Avdotju i sestru Dunju. One s velikom ljubavlju prema sinu i bratu žrtvuju sebe kako bi mu omogućile obrazovanje. Na sceni smo mogli jasno vidjeti ljubav koja ih povezuje, ali isto se tako Raskoljnjikov našao u sumnji, nepoštovanju prema njima zato što žrtvuju sebe zbog njega. Zaobišavši nesretni brak iz interesa, Dunja naposljetku završava s njegovim prijateljem Razumihinom.
Razumihin je bio student kao i Raskoljnjikov. On je bio prikaz noramlnog mladića koji je dobar prijatelj, student i džentlmen te pomaže svom prijatelju da stane na noge kada on nije bio sposoban za to. Živko Anočić bio je dobar izbor za tu ulogu, no kao lik me u knjizi, a tako i u predstavi malo nervirao. Rekla bih da je to zato što je u usporedbi s Raskoljnjikovom bio stabilniji i normalniji te sam se više poistovjetila s glavnim likom nego s njim. On nije razumio točno kroz što njegov prijatelj prolazi, ali je uvijek bio tu negdje da pripomogne, što ga čini likom koji neutralizira Raskoljnjikovljev kaos.
Predstava je trajala tri sata s jednom pauzom. Pauza je bila prijeko potrebna zbog težine predstave. Koncentracija je bila potrebna cijelo vrijeme i napetost nije davala ni sekunde odmora ili opuštanja. Scena je bila odlično namještena te sam sjednuvši u publiku, već na početku bila fascinirana njome. Tijekom predstave prostorija je bila ugodna, glazba prigodna te je publika bila korektna. Osobno bih dodala neke dijelove iz knjige, kao onaj u kojem se Raskoljnjikov priprema za ubojstvo te pravi petlju za sjekiru, koji mi je bio doista upečatljiv tijekom čitanja romana.
Predstava me se dojmila. S obzirom na to da volim knjigu, smatram kako su ju na dobar način pretočili na scenu te sam se i gledajući Raskoljnikova mogla poistovjetiti s njim, „uživati“ u njegovoj patnji. Predstava me potaknula da još jednom pročitam knjigu, ovaj put s više razumijevanja te otkrijem detalje koje sam kod prvog čitanja zanemarila. Voljela bih u budućnosti pogledati još koju adaptaciju poznatih romana te želim pohvaliti redatelja Zlatka Svibena s ostalim suradnicima i cijelim ansamblom za odlično izrađenu predstavu.
Magdalena Dedić, 3. b
Eva Marković: Scenski fantastično dočaran jedan od najsloženijih romana svjetske književnosti
Zločin i kazna u izvedbi Gavelline glumačke postave u režiji Zlatka Svibena kazališna je interpretacija istoimenog romana ruskog realista Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Roman prati psihološki razvoj (sve do krajnjeg raskola) Rodiona Raskoljnikova, peterburškog studenta koji, nadahnut svojom teorijom o nadljudima, počini zločin
Već samim ulaskom u kazališnu dvoranu bilo je jasno da je riječ o jednoj iznimno kvalitetnoj i umjetnički nastrojenoj predstavi. Scena je bila zapanjujuća, s pokretnim blokovima koji se smanjuju tako da u trenutcima izgledaju kao da vode u beskraj, a pomoću njih omogućena je izmjena scena. Najbliže publici bila su smještena glavna mjesta radnje: Raskoljnikovljeva i Sofijina sobica te soba i zgrada Aljone Ivanovne, stare lihvarice.
Radnja započinje ulaskom Raskoljnikova na scenu, a s njim se pojavljuje i Svidrigajlov. Čini se kako priča započinje nakon Rodionova povratka iz Sibira te se retrospektivno vraća u prošlost na dan ubojstva, a ostavlja nam i zanimljivo pitanje (nije li Svidrigajlov počinio samoubojstvo osam godina ranije?). Odvijanje događaja na sceni prati slijed radnje u romanu uz, naravno, izbacivanje nekih manje bitnih dijelova i opisa koji su dočarani ili glumom ili kratkim prepričavanjem čime se, htjeli to ili ne, gubi realistički pristup djelu. No, čak i uz to skraćivanje, radnja je ove trosatne predstave preduga. U središnjem dijelu postaje teška za praćenje i gubi svoj smisao i vrijednost. S druge strane, način na koji je radnja dočarana apsolutno je fantastičan. Prigušeno svjetlo i sjene koje se stvaraju na zidovima metaforički su prikaz Raskoljnikovljeve duše, a dublje u njegove osjećaje i promišljanja vode nas zvučno pojačani monolozi te pojava Svidrigajlova kao unutrašnjeg glasa, kojeg se naš glavni lik neprestano pokušava riješiti.
Prelazeći na glumu i interpretaciju likova, nemam mnogo primjedaba, štoviše, kreativno su prikazani. Katerina Ivanovna (Anja Šovagović Despot) i Svidrigajlov (Darko Milas) dobivaju svoju glazbenu temu koja se pojavljuje svaki put kada na sceni imaju presudnu ulogu, a uvođenje pjevnih dijelova razbija monotonost i obogaćuje radnju. Likovi su više-manje preslikani iz knjige, osim što Razumihin (Živko Anočić) postaje razuzdaniji, Aljona i gazdarica Amalija (Inge Appelt) unose humor, a Raskoljnikov (Franjo Dijak) slobodnije iskazuje svoj bijes. Upravo to iznošenje humora i bijesa moglo bi preliti kap za neke. Humor se nikako ne uklapa u ovu depresivnu i uznemirujuću priču, no može se opravdati unošenjem vlastitog „štiha“ u djelo, a pokušaj boljeg dočaravanja Raskoljnikovljeve patnje čini ga previše odbojnim te sprječava osjećaj suosjećanja i žaljenja.
Sve u svemu ova je predstava uspjela ostvariti vrlo dobar dojam svojom kreativnošću i dosad, bar za mene, neviđenom scenografijom i savršeno namještenim efektima, ali ne može se zanemariti manjkavost, tj. višak Raskoljnikovljeva bijesa, humora i samo trajanje predstave.
Eva Marković, 3. b
Sonja Homar: Očekivano kvalitetno umjetničko ostvarenje
Roman Zločin i kazna remek-djelo je ruskog realizma i predstavlja temelj modernog romana u svjetskoj književnosti. Fjodor Mihajlovič Dostojevski u romanu majstorski ostvaruje sve značajke psihološkog realizma koristeći se uvijek aktualnom temom zločina pomoću koje slojevito otkriva unutrašnji svijet glavnog lika Rodiona Romanoviča Raskoljnikova, propalog studenta, te proces koji on prolazi od začetka ideje o ubojstvu lihvarice Aljone Ivanovne pa sve do izvršenja zločina i kazne koja usljeđuje gotovo trenutno nakon ubojstva. Taj je legendarni roman potaknuo mnoge filmske i kazališne adaptacije, a tako i ovu redatelja Zlatka Svibena koju sam imala priliku pogledati u zagrebačkoj Gavelli
Prije samog početka predstave teško je previdjeti intrigantnu izvedbu scenografije (Ana Martina Bakić i Ivana Knez), čija se funkcija otkriva tek kasnije tijekom predstave, a vizualno je fantastično izvedena i u potpunosti prikladna ugođaju predstave: scena je podijeljena u više “slojeva” koji se mogu horizontalno pomicati i time olakšavati prijelaze među prizorima, a dekoracije su izvedene vrlo minimalistički i odaju onaj otrcani, bijedni i turobni portret Petrograda koji Dostojevski toliko vjerno prikazuje u romanu. Shodno tome su i kostimi likova (kostimografkinje Marite Ćopo) prilagođeni njihovu društvenom i financijskom statusu, što je također bilo jako dobro pogođeno i izvedeno. Glumačka postava predstave je odlična, ali zasigurno treba izdvojiti dvojicu glavnih i najupečatljivijih likova, Raskoljnikova kojeg tumači Franjo Dijak i istražitelja Porfirija Petroviča kojeg glumi Ozren Grabarić. Franjo Dijak svojom pojavom i vrlo uvjerljivim nastupom prisutan je na sceni gotovo tijekom cijele predstave i zapanjujuće dobro prenosi sliku koju je Dostojevski u romanu opisao – sliku siromašnog studenta opsjednutog borbom sa samim sobom i društvom – u kojoj pokušava otkriti je li sposoban usuditi se, počiniti zločin i uzdići se iznad statusa običnog, beznačajnog čovjeka i postati nešto više. Gnjida ili Napoleon? pitanje je koje Raskoljnikova motivira na zločin, a ne njegovo socijalno ili emocionalno stanje. Ozren Grabarić pak svoju ulogu istražitelja Porfirija Petroviča donosi savršeno u skladu s književnim predloškom: on je strpljiv, lukav i netipično opušten predstavnik zakona koji kao da uživa u igri mačke i miša s osumnjičenim Raskoljnikovom, prema njemu se postavlja prijateljski i istovremeno vrlo proračunato vodi razgovor točno u smjeru koji mu odgovara. Takav odličan glumački dvojac čisto je zadovoljstvo promatrati na sceni, pogotovo ako ste nedavno pročitali knjigu, jer likovi ožive na jedan poseban način koji je teško reproducirati samo čitajući tekst – oni dobivaju pokrete, lica i glasove koji su neprocjenjivi u tako dinamičnom i intrigantnom tekstu koji donosi toliko toga istovremeno. Tako se jedna obična istraga ubojstva probražava u ideološku raspravu prepunu metaforike u kojoj najbolje upoznajemo unutrašnji Raskoljnikovljev svijet.
Najvažnija ženska uloga u predstavi jest uloga Sofije Semjonovne Marmeladove (Nela Kocsis) koja predstavlja put iskupljenja za Raskoljnikova i na neki je način njegova karakterna paralela: prodajom svojeg tijela Sonja je ubila samu sebe i time počinila zločin jednak Raskoljnikovljevu, ali je to učinila kako bi spasila svoju obitelj. Na kraju ona svojom vjerom i nadom uspijeva nagovoriti Raskoljnikova na priznanje i s njim odlazi u Sibir. Kao u biblijskoj epizodi s uskrsnućem Lazara koja se pojavljuje u predstavi, Sonja oživljava ljudskost u Raskoljnikovu i time ga spašava. Također vrijedi spomenuti i lik Svidrigajlova, kojeg glumi Darko Milas, koji se u predstavi nameće kao najnegativniji lik. On svojim porocima zaprepaštava publiku, a u predstavi je još prisutniji nego u romanu jer se pojavljuje vrlo često, i to u trenutcima u kojima Raskoljnikovu sijevaju neke zloslutne primisli ili ideje – u takvim trenutcima Svidrigajlov svojim siktanjem djeluje kao personifikacija najgoreg dijela Raskoljnikovljeve duše koji ga potiče na zlo.
Predstava je sveukupno jedno očekivano kvalitetno umjetničko ostvarenje koje prenosi dovoljno elemenata iz književnog predloška za njegovo potpuno razumijevanje, ali svakako treba uzeti u obzir da će gledatelj koji nije pročitao roman vjerojatno imati poteškoća s razumijevanjem nekih od apstraktnijih dijelova u kojima se ne donosi izravno radnja, već neke asocijacije koje u romanu imaju jasniju ulogu pri karakterizaciji likova, kao na primjer masovna scena u kojoj biva ubijena jadna kobila iz Raskoljnikovljeva djetinjstva ili pak sam početak predstave u kojem se Svidrigajlovljevom pojavom najavljuje retrospekcija.
Bez obzira na to, Gavellina inačica Zločina i kazne svakako je predstava koju valja preporučiti zbog fantastičnih glumačkih izvedbi koje vas prilijepe uz sjedala i zanimljive, dinamične scenografije koja će zainteresirati i zahtjevnije gledatelje.
Sonja Homar, 3. b