Piše Tihana Klajzner, prof.
Tema posljednjeg u nizu susreta Čitateljskoga kluba održanoga u srijedu, 15. ožujka 2017., bili su u povijesti čovječanstva sveprisutni, a opet nikada aktualniji – zidovi. Opušteno druženje izvan učionice popraćeno raspravom i raznim drugim sadržajima ovoga se puta odvilo u prostoru multimedije. Odaziv je bio više nego dobar i povela se kvalitetna diskusija
Ideja je Kluba potaknuti sudionike na razmišljanje o bliskim temama i slobodno izražavanje mišljenja, koje često u razrednome okružju biva pritisnuto nastavnim programom i usmjereno interpretacijom. Koliko je tematika zidova među nama i oko nas samih opipljiva i pogodna kao materijal za raspravu, govori činjenica da je četrdeset pet minuta premalo da bi se tema iscrpila, to jest da bi svi dokraja izrekli svoj stav i nadovezali se na tuđe replike. Ipak se i u tome kratkome vremenu uspjelo provesti nekoliko različitih aktivnosti i osvijestiti problematiku i simboliku zidova dotaknuvši se raznih aspekata tog vječnog motiva. Prvenstveno zidove vidimo kao izvjesne životne prepreke, bile one fizičke, emocionalne ili društveno oblikovane. Međutim, učenici su ispravno došli do zaključka da zid u prenesenome smislu ne mora nužno označavati nešto negativno, već primjerice određene granice normale koje su nam potrebne za organizaciju života, omeđeni osobni prostor u kojem se osjećamo ugodno i nismo izloženi svijetu ili pak vidimo zidove kao motivaciju za prelaženje prepreka i dolazak do cilja. Kako je netko primijetio, i taj zid ima svoju krajnju točku visine, a iza njega ipak se nešto nalazi. Najprije su učenici bilježili vlastite asocijacije na riječ „zid“ da bi se lakše uveli u temu, a zatim se prikazivao crtani film Ante Zaninovića Zid, kao i isječak iz istoimenoga filma Pink Floyda. Uslijedila je projekcija fotografija zidova u najširem smislu riječi (zid kao književni motiv iz priča o Piramu i Tizbi te Romeu i Juliji, policijsko privođenje uza zid, Berlinski zid, pregrade na graničnim prijelazima, zid kao podloga za umjetnička djela ili naši osobni, ljubavni zidovi). Nakon projekcije uz popratne komentare dobro se osvijestila tema te se naposljetku čitao i komentirao tekst Danijela Dragojevića Kako se postaje gmaz i odgovor na njegov tekst Glorije Jagode Magdalene Kamo bi nas to dovelo. Odabrani prozni tekstovi govore o tome kako je u prirodi ljudske vrste postavljati si ograničenja u obliku zidova. Ponekad je to da bismo imali orijentaciju, a ponekad da bi nas nešto pokretalo, premda je sam taj čin vrlo apsurdan. Na kraju susreta sudionici su dobili listiće s frazemima koji sadrže riječ zid da bi promislili o njihovu mogućem značenju.
Zanimljivo je promatrati kako učenici vole dobiti priliku da se čuje i njihov glas. Još kada je tema dovoljno poticajna kao što je ova, uistinu se zabilježe vrijedni i zanimljivi odgovori. Poruka je više nego jasna, trebamo težiti rušenju loših zidova, a s druge strane ne možemo bez onih korisnih zidova kojima štitimo osobno dostojanstvo. Dvije su strane medalje i preostaje nam racionalno sagledati situaciju.
Učeničke asocijacije vezane uz temu zida pročitajte u nastavku teksta.
Zidove često prave emocionalno nestabilne osobe. Često povrijeđeni oko sebe stvaraju zidove kojima ne dopuštaju drugim ljudima da ih povrijede zato što su razočarani.
Zid je prepreka koju čovjek treba jer je čovjek biće koje ne voli kaos. Voli imati sve organizirano, pa tako i ograđeno.
Zid smatram preprekom koju moram prijeći kako bih ostvarila neki cilj.
Ako su ljudi razdvojeni, to je nevidljivi zid.
Često ih ljudi stvaraju nepotrebno, zbog predrasuda.
Nevidljive zidove sami gradimo, ali ih sami moramo i srušiti.
Zid je često zaštita od lošega, ali ima i funkciju prepreke – sve ovisi o kontekstu.
Mogu biti politički, vjerski, društveni ili psihološki.
Ako ikad izgrade zid između nas, obećaj mi da ćemo zajedno vaditi cigle. U ovo vrijeme između ljudi često postoje nevidljive pregrade, tj. zidovi. Te pregrade utječu na odnose. Zid je nevidljiva opna oko ljudi koja ih dijeli nevidljivom snagom.
Zid u umjetnosti prepreka je koja umjetnika sprječava da u potpunosti izrazi svoje osjećaje, misli i brige koje želi podijeliti s drugima.
Pomislila sam na razne zidove u društvu koji nas dijele i uzrokuju poteškoće u funkcioniranju, predrasude, stereotipi, netolerancija, radikalizam…
Barijera između pojedinaca, društava, ljubavi, stavova. To je prepreka koju samo najhrabriji i najustrajniji mogu srušiti.
dijeli dvije prostorije, između ljudi, između država, granice između ljudi, sve manja povezanost, otuđenost, različiti i nepomirljivi stavovi, zid koji gradimo oko sebe, svađe koje odvajaju ljude, opreka između stvarnog i nestvarnog, Donald Trump, sigurnost, podjela, svaki zid ima dvije strane, druga strana nečega (zid je samo granica)…
Evo i tekstova o kojima se razgovaralo!
Danijel Dragojević: KAKO SE POSTAJE GMAZ
U susjedstvu dominikanci su uklonili zid oko samostana i zamijenili ga ogradom metalnog ornamenta. Tako je počelo. Zatim su uklonili neprozirna stakla na prozorima, uklonili su zatvorenost svojih kretnji i na kraju svojih riječi. Od tog dugog otvaranja više nije bilo ničeg što se moglo otvoriti. Jednom riječju, više se nije moglo reći da postoji nešto vani i nešto unutra.
U načinu kako to oni rade, kazao bi Michaux, uvijek ima ponešto što nije dobro.
Duša, naime, ne obitava u beskraju. Ne voli da joj je sve otvoreno. Ona, kao rijetko tko ili što, voli ići od zapreke do zapreke, od detalja do detalja. Stvorena je, bar u ovom našem svijetu, za zid. Čim osjeti da je negdje u blizini ili daleko zid, ona se uzvrpolji, snuždi, smiri – i počinje.
Tko nije zatekao dušu kako se bavi zidom, ne zna što je duša. Ni jedan vidik u njenom posjedu nije viđen bez zida. Ispituje ga, opipava, gleda, šara ili se potpisuje na njemu, tražeći način kako da se osnaži i da ga pređe. Pređe li jedan, ona nailazi na drugi, i tako redom.
Ma kako to izgledalo čudno, čini se da je zid, njegova visina, jedini način da se duša diže i penje. U praznom prostoru, recimo u pustinji ili na pučini, gdje duša nema zida i zapreke u koju bi pogledala, ona istovremeno prima sve strane, ali se drži, shodno svojoj naravi, one koja je jedino stvarna – tla. Od drugih ona vene.
Tako duša, uslijed velike otvorenosti, postaje gmaz.
Glorija Jagoda Magdalena: KAMO BI NAS TO DOVELO
Ako postoji Bog i ako mu je stalo do moje duše, pitam se kamo bi nas to dovelo. On bi, već po samoj Svojoj prirodi, morao poznavati tekst Danijela Dragojevića (i to kao da ga je Sȃm napisao) koji govori o tome kako duša ne obitava u beskraju i kako voli ići od zapreke do zapreke, od zida do zida, ispitujući ga, pipajući, gledajući, šarajući ga ili se po njemu potpisujući, tražeći način da se osnaži i da ga prijeđe kako bi naišla na drugi i tako se redom penjala uvis (prema Bogu). Zid ili zapreka moraju, dakle, biti dovoljno visoki da bi se duša uzvrpoljila, snuždila i počela. Ali čini se da bi, usprkos visini prepreke, morala postojati i dovoljna vjera i nada da ju je moguće prijeći.
No kada duša, postepeno ili što je još gore, iznenadno, naiđe na zadnji, konačni zid i kad shvati da je taj zid kao onaj iz Miloszeve pjesme, takav da ga neće svladati nikakvo pipanje, preklinjanje, penjanje i dizanje, da ga je nemoguće probiti ili prijeći, a istiniti i istinoljubivi Bog joj to i potvrdi, što će je spriječiti da ne klizne gmazovski na tlo i sasvim ne odustane? Što joj daje snage za sizifovsko uspinjanje? Ako prkos dođe na mjesto ljubavi, ima li to još uvijek veze s Bogom, i ako ima, smješka li se tada On ili plače, odnosno, ta duša koja se penje – da li Mu se penjući se približava ili Mu izmiče?
