Piše: Tatjana Matić, 4. d
Čitajući Krležina djela, a ne znajući kojem vremenskom kontekstu pripadaju, mogao bi tko pomisliti da je on naš suvremenik – stilom ekspresionist koji opisujući ratna događanja iz Prvog svjetskog rata, aludira na današnja zbivanja unutar Europe i na njezinim marginama. Tendenciozno, lukavo i proračunato neujednačavanje među habsburškim zemljama, pokrajinama, provincijama, ta retorika zlatnoga carskog, imperatorskog centra i njezino zanemarivanje ideje o pravima slabijih naroda te neprestano davanje svega što se ima za dobrobit središta moći i najjačih igrača neodoljivo podsjeća na zbivanja u našem vremenu. Služeći uvijek s divljenjem nekom boljem, pametnijem i jačem od sebe, i danas nas muči kompleks malog naroda koji uvijek završi u nekoj aglomeraciji s navodno boljima od sebe slušajući što treba raditi kako bismo i mi možda jednom zavrijedili status kakav uživaju naši uzori. (Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo.) U svojim nastojanjima šaljemo nove generacije vidovića da ostvaruju snove svojih djedova i biju među sobom njihove nedovršene bitke, no malo tko od njih jedva da se sjeća i djedova imena, a kamoli za što je uopće koji od njih ginuo.
Generacijama već prelijeću nam iznad glava neke nezakopane ratne sjekire te se svatko nada da njegova djeca neće svjedočiti ratu i da će barem jedna generacija proći bez općeg košmara gdje nas po dobrom starom načelu divide et impera razdvajaju uvijek iznova po nekim novim osnovama i upućuju jedne na druge kao najveću prijetnju. I dok se kao osobe koje pokušavaju raspetljati to klupko prošlosti pitamo čemu vode naši životi i kakav to boj, a prvenstveno za koga, bijemo, krademo vrijeme svojim unucima koji će, iako se kao i svi dosad nadamo da neće, pokušavati shvatiti čiju su vunu njihovi predci češljali dok su njihove ovce šišali drugi. Boraveći zajedno sa studentom Vidovićem u baraci na ležaju broj osam tijekom čitanja Barake Pet Be, teško je ne pronaći se u mislima mladog intelektualca koji se pita za koga polaže svoj život umjesto da ga živi. (Čemu sam se ja zapravo rodio, i koju je to svrhu imalo? Roditi se u ovako blesavoj “Gassenhauer-civilizaciji”, gdje nema ni žalosti i gdje je sve opereta. Kako je sramotna moja smrt! Kako je duboko sramotna! Ja sam htio da doživim i da poživim!) Što ako kroz neko vrijeme naši vidovići krenu plamtjeti u vrućici nakon raznoraznih svečanih mimohoda? Što ako još jedna generacija koja želi da živi i poživi sramotno umre dajući život za tuđe ideale? Kada ćemo shvatiti da naše ruke uperene prema onima iznad nas ostaju prazne? Pa čak i tada imat ćemo sreće ako nam ne daju u njih oružje umjesto knjiga, odlazak na bojišnicu umjesto na studentske razmjene i osudu na smrt umjesto ulaznice u život.
Naposljetku, možda bi bilo dobro naoružati naše vidoviće Gundulićevim i Krležinim djelima umjesto teškim naoružanjem i ohrabriti ih da na današnjim smeđim stolnjacima budu bijele mrlje i da budu opreka mediokritetstvu kakvo se uvuklo u sve pore društva. Dokle ćemo ponavljati već viđene scenarije i reprizirati životne borbe naših predaka i oživljavati ih boreći se u rovovima jedni protiv drugih umjesto na sveučilištima udruženi jedni s drugima? Jesu li nove generacije vidovića spremne oživjeti i onu drugu stranu povijesti, vrijeme kada su mladi i studenti bili pokretači društvenih promjena, kada su osjećali na svojim leđima jaram prošlosti i zajednički ga iznijeli do kraja ili će se nastaviti pasivno izmjenjivati na broju osam u baraci zvanoj domovina gdje će im procjenjivati preostalo vrijeme borbe za vlastiti opstanak i uživati gledajući ih kako marširaju zbog nečijeg hira i za tuđe ideale? S obzirom na sva dostignuća kojima se toliko razmećemo, civilizacijski napredak koji smo ostvarili poboljšavši svaki segment svog života, zapitajmo se jesmo li se doista odmaknuli od naturalističkog poimanja prirode čovjeka i vladanja kakvo Krleža opisuje i hoćemo li ga moći kontrolirati ako ova zveckanja oružjem eskaliraju u novi rat.
Preostaje nam nadati se da neće i ušuškati se u prividnu sigurnost svojih domova iz kojih pognute glave i savijene kičme odlazimo na svoje prividno stalne i sigurne poslove slijedeći svoje navodno sigurne i predvidljive živote i nadati se da veliki iz Balaševićeve pjesme neće nauditi našim idiličnim životnim bajkama.
Samo da rata ne bude, ludila među ljudima,
veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude – da rata ne bude!