Piše: Jasmina Šandor, mag. psych.
Ako vam rečenice iz naslova zvuče poznato, svakako pročitajte članak naše školske psihologinje i olakšajte si život primjenjujući savjete koje ćete u njemu pronaći
Stignem. Budem. Imam vremena. Poznato? Sigurno ste i sami više puta izgovarali rečenice kojima je cilj ponajprije bio da sami sebe uvjerite kako uistinu nema potrebe već sada započeti s učenjem, pisanjem seminara, zadaća itd. Rok je još daleko, pa nećete tjedan dana ranije započeti, bolje da se sad odmorite, ipak vas čeka naporan tjedan.
Odgađanje izvršavanja obaveza ima i svoj stručan naziv – prokrastinacija, a definira se kao nepotrebno odlaganje započinjanja ili završavanja zadataka do točke subjektivnog osjećaja nelagode unatoč svjesnosti o negativnim posljedicama (Solomon i Rothblum, 1984). To nije novi fenomen – Steel (2007) pronašao je tragove spominjanja odgađanja još 800. godina prije Krista. Naravno, ne odgađaju se samo akademski zadaci. Stanovnici SAD-a su 2002. godine platili 473 milijuna dolara poreza više no što su trebali zato što nisu platili na vrijeme.
Zdravorazumski, ljudi više odgađaju stvari koje ih ne zanimaju, a manje one koje su iz kruga njihova interesa. Još jedna karakteristika povezana s odgađanjem organizacijske su vještine – ljudi koji ih posjeduju u većoj mjeri manje su skloni odgađanju. Međutim, karakteristike profesora također imaju utjecaja na vaše odgađanje (da, da, možete se ovim koristiti kao izlikom pred roditeljima) – u što manjoj mjeri njihov način rada omogućuje planiranje, to su učenici skloniji odgađanju. Važna su i profesorska očekivanja – oni koji očekuju manje, koji zadaju lagana pitanja na ispitu, koji su skloni pregovarati oko rokova ispita, predaje seminara i slično, omogućuju učenicima da odgađaju u većoj mjeri od onih profesora koji se drže zacrtanog plana. Što se tiče karakteristika zadatka, bitne su dvije stvari – opsežnost i zahtjevnost. Ako je zadatak opsežan, učenici su skloni manje odgađati, isto kao što su skloniji manje odgađati kod teških zadataka u odnosu na lakše (ako vam odjednom svi počnu davati opsežne i teške zadatke, nisam ja kriva, to je znanost ;-)).
Kako si pomoći? Strategije suočavanja podrazumijevaju načine koji pomažu odgađačima da se nose sa stresom koji odgađanje može prouzročiti. Kognitivne strategije obuhvaćaju identificiranje ciljeva, postavljanje tih ciljeva kao prioriteta i određivanje načina za postizanje tih ciljeva. Drugim riječima, dobro organiziranje i planiranje sprječava ili umanjuje prokrastinaciju. Zvuči tako jednostavno, no znamo svi da u praksi često pomaka nema koliko god mi to u teoriji dobro razradili. Svakome odgovara neki drugi način, nekome pomaže učenje u maloj grupi, nekome posuđivanje bilješki od kolega, nekome nagrada koju sam sebi obeća za uspješno pridržavanje plana, netko se može motivirati ako pronađe smisao u gradivu, nekome je najbolja motivacija dobra ocjena. Jedna je od strategija suočavanja kognitivno re-uokviravanje. Ponekad učenici misle da lakše uče u zadnji tren i samim time odgađaju učenje do posljednjeg trenutka. No, iako postoje ljudi kojima mala doza stresa povećava produktivnost, ako bolje promisle o tim svojim mislima, mogu shvatiti da zapravo ne nauče gradivo najbolje što mogu ako prekasno započnu s učenjem jer im jednostavno ponestane vremena da detaljno sve prouče. Ili u slučaju kad učenici odgađaju do zadnjeg trena kako bi imali ispriku za loš uspjeh. Ako osvijeste svoje netočne misli, mogu ih lakše ispraviti. Isprobavajte, trudite se, a ja držim fige i vjerujem da će nešto uspjeti! J