Pišu: Lana Brkić i Marko Golubić, učenici 1. f razreda
Srećko
Jednom davno u toplom i veselom domu zajedno s mačkom Fifi i psom Jurom, živio je pas Srećko. Kad je bio štene, majka mu je dala ime Srećko uz napomenu da će jednog dana donijeti nekome neopisivu sreću. Srećko nije razumio o čemu priča i kako su godine prolazile, bio je čak i ljut na nju što mu je dala takvo ime. Takvo ime psi nemaju. On se silom htio zvati Oscar ili Hektor kako i priliči jakom i velikom psu.
U kući također žive Mama, Tata, dvoje starije djece i jedno najmlađe po imenu Petar. Srećko je zapravo Petrov pas.
Dva dana prije Badnjaka, Srećko je ležao na svojem omiljenom mjestu kraj kamina i grijao se. Razmišljao je kako će zapapriti onoj mački Fifi koja mu je taj dan slistila sav doručak iz njegove zdjelice. U tom svojem razmišljanju, sa strane je odjednom čuo Tatu kako Petru čita božićnu priču u kojoj opisuje kako sobovi vuku saonice Djeda Božićnjaka i da nema njih, sva dječica svijeta ne bi mogla na božićno jutro otvoriti svoje poklone.
Srećko je ostao impresioniran činjenicom koliko su sobovi važni i dobio je veliku želju da i on bude sob. Kada je svoju ideju podijelio sa svojim prijateljima Fifi i Jurom, naravno da je bio ismijan. Rekli su mu da on ne može letjeti. Srećko je pokušavao, skakao s krova, mahao šapama, no svaki put bi završio nosom u hrpi snijega ispred kuće uz Fifino i Jurino umiranje od smijeha.
Badnju večer Srećko je dočekao tužan i razočaran, nije uopće mario što mu je mačka Fifi opet pojela svu hranu i izvalila se u njegov krevetić. Svi ostali sretno su otišli na spavanje željno iščekujući božićno jutro kada će svatko u svojoj čarapici ugledati neki slatkiš, a pod borom poklon. No Srećko je ostao stajati ispred prozorskog stakla razmišljajući o svojoj želji koja neće biti ostvarena. Taman kada se nekako namjestio na podu, začuje neku buku na krovu kuće. Iako je velik i snažan, preplašio se i šapama pokrio uši. Onda se ohrabrio toliko da zaviri i prošnjofka ispred kamina. Buka je bila sve glasnija i glasnija i kada je Srećko gurnuo glavu u kamin i pogledao prema gore, vidio je neku crvenu loptu koja leti prema njemu. U zadnji čas se izmaknuo i sakrio ispod stola. Onda se prašina slegla i Srećko je maknuo šape s očiju: vidio je lik koji je do sada samo vidio u slikovnici koju je Tata neki dan čitao Petru. Glavom i svojom dugačkom bijelom bradom bio je to Djed Božićnjak. Srećku je rep je počeo sam od sebe ići lijevo-desno, strah se pretvorio u veselje koje je preraslo u unerbesno skakanje oko Djedice. Umalo ga je srušio kada je odjednom shvatio da se tako gosti ne dočekuju i odlučio se primiriti.
Pristojno je sjeo, pružio šapu i rekao: „Ja sam Srećko.“ Djed se osmjehnuo, kleknuo i uzvratio pozdrav rekavši: „A ja sam Djed Božićnjak, što radiš budan tako kasno?“ Srećko se požalio kako mu neće biti ispunjena želja da leti i vuče saonice. Djedica mu je na to odgovorio da je Božić vrijeme čuda i čarolije. Potom ga je odveo na krov gdje je Srećko prvi put ugledao soba Rudolfa koji mu ponudi da stane pokraj njega i pomogne mu vući saonice. Srećko je poletio. Fifi i Jura su se probudili i ugledali Srećka. Ostali u zapanjeni i otvorenih usta. Srećko je bio zaslužan za sreću sve djece svijeta i shvatio je zašto se zove Srećko. Zbog toga više nije bio ljut zbog svog imena.
Lana Brkić, 1. f
Elliot i potraga za Edwardom
Jednom davno bio jedan mali zmaj Elliot, hrabar i jedini u svojoj obitelji zelene boje, dok su drugi bili crveni. Htio je što prije naučiti letjeti kako bi odletio u nebesa. Jednog dana roditelji su brata Edwarda i Elliota počeli učiti letjeti. Došli su do litice blizu šume gdje su im majka Luca i otac Aron rekli neka skoče s litice i rašire krila i da nakon nekog vremena počnu mahati njima gore-dolje. Elliot i Edward su to učinili i uspjeli, stvarno su poletjeli. Nakon nekog vremena zajedno su išli letjeti iznad šume.
U toj šumi živjeli su čarobnjak i vještica koji nisu voljeli da netko prolazi kroz njihovu šumu. Kad su opazili zmajeve, čarobnjak je pripremio čaroban prah koji bilo što pretvori u zmiju. Vještica je uzela čaroban prah i sjela na metlu te odletjela do zmajeva. Aron je htio zaštititi svoju obitelj i želio srušiti vješticu s metle, ali ga je ona posipala prahom pa se i Aron pretvorio u zmiju. Nakon toga posipala je prah po Luci, ali nije htjela začarati Elliota i Edwarda. Uspjela je uloviti Edwarda i zatvorit ga u kavez, ali joj je Elliot pobjegao.
Edward je bio zatvoren dok je Elliot lutao danima i noćima tražeći takozvanu Planinu zmajeva. To je planina u kojoj su zmajevi učili sve što im je bilo potrebno za život. Nakon sedam dana i sedam noći Elliot je stigao do Planine zmajeva. Tamo je ispričao sve što se dogodilo njegovoj obitelji i obećao kako će jednoga dana osloboditi svojega brata Edwarda.
Elliot je bio sedam godina na planini i učio sve što su zmajevi mogli. Naučio je rigati vatru, letjeti i izbjegavati prepreke, naučio je kako postati nevidljiv i ponašati odraslo. Nakon sedam godina teškog rada i učenja Elliot je krenuo u potragu za svojim bratom Edwardom. Kad je došao do šume, tražio je čarobnjakovu i vještičinu kuću, ali je nije mogao pronaći. Raspitivao se je li itko vidio kuću, no nitko mu nije mogao pokazati put. Tada je Elliot došao do mudre sove koja mu je rekla da će moći vidjeti kuću samo ako nitko drugi neće moći vidjeti njega. Elliot je dugo razmišljao dok nije zaključio da mu je sova rekla da mora biti nevidljiv ako želi vidjeti kuću. I tako je Elliot opet krenuo u potragu, ali ovaj put nevidljiv.
Kad je ugledao kuću, vidio je svojeg brata Edwarda koji je bio privezan za debeo lanac. Eliot je potiho došao do Edwarda i otopio lanac svojom vatrom. Rekao mu je da ode iz šume i sakrije se kod litice i da, ako se on ne vrati do kraja dana, krene u potragu za Planinom zmajeva. Edward je otišao do litice i tamo čekao. U to vrijeme Elliot je omotao čarobnjakovu i vještičinu kuću lancem tako da nisu mogli izaći iz nje i rigao vatru na nju sve dok nije od kuće ostao samo pepeo. Elliot se vratio do litice gdje je bio Edward i rekao da idu natrag do Planine zmajeva gdje je Edward kasnije naučio sve o životu.
I tako su sretno i veselo živjeli.
Marko Golubić, 1. f