Piše: Matija Gašpari, 3. b
Nedavno sam razbijao misli i dosadu skrolajući internetskim stranicama i naišao na nešto što mi je pomalo promijenilo način razmišljanja o umjetnosti. Riječ je zapravo o prikazima sjena, da budem precizniji, o oblicima koji bacaju sjenu i o oblicima koji nastaju tom sjenom te o jednom donedavno nepoznatom umjetniku, koji se zapravo bavi filmskom režijom, Vincentu Balu (https://twitter.com/vincebal). Balovo ime možemo susresti govoreći o filmovima kao što su Belgian Rhapsody, The Zig Zag Kid i mnogim drugima, no globalno poznat postao je kada je na jednoj od društvenih mreža objavio šalicu koja baca sjenu koju je malo preoblikovao i tako stvorio slona.
Od slona je sve počelo, internet je poludio za njegovim radovima.
Bal svakodnevno objavljuje svoje radove na Instagramu i drugim društvenim mrežama i svakodnevno me iznenađuje. No, zašto mi je to toliko interesantno? Zapravo, kada razmišljate o tim predmetima koji bacaju sjenu, nemate o čemu previše razmišljati. To su obični predmeti koji ili imaju ili nemaju svrhu te su ograničena opisa. Npr., plastična patka za kadu kojom se najčešće igraju djeca kada se kupaju. Ta patka zapravo ne služi ničemu osim što se djeca igraju njome, više je kao ukras, najčešće je žute boje, narančasta kljuna i velikih očiju s dvjema crnim kuglicama unutar bjeloočnice. Dakle, opisujući taj predmet, ne možemo baš maštati. Dobro, mogli smo još dodati koliko je patka velika, no, sve u svemu, nismo mogli ništa više. Ali, tu se javlja jedan produkt svjetla, odnosno tame, a to je sjena. Sjena je magična stvar, ona je vrlo gipka i možemo ju oblikovati. Vrlo je zanimljivo sredstvo oblikovanja u umjetnosti i njezinom upotrebom često nastaju izvanredna djela. Tako je i kod Vincenta Bala. Uzima taj običan predmet patku, pomoću svjetla oblikuje sjenu i potom, koristeći sjenu, mašta i stvara oblike. Filozofija koja se krije u pozadini svega što radi jest da kolikogod predmet izgledao obično i nepotrebno, on skriva određene sjene, tj. sjene postaju žive, kao da svaki predmet ima pozadinu u kojoj se kreću živuće sjene pretvarajući se u oblike samo kako bi prikrile svoj identitet. Ni iz čega nastaje nešto, ali samo ako se to ništa oblikuje (kaj god, haha). To me stvarno oduševljava jer, osim što izgleda dobro i ima filozofsko značenje, ima i poruku, a poruka bi ovdje bila da i bilo koji čovjek, ma koliko obično ili neobično izgledao u svom tijelu, ima sjenu, a ta sjena je živa, što zapravo znači da se puno više stvari krije u tom čovjeku, a da je njegovo tijelo zapravo ljuska u kojoj se nalazi živa duša koja svakodnevno oblikuje svoju sjenu i raznorazne oblike. Zato ne bismo trebali ljude promatrati na materijalan način, materijalistički, već promatrati sjene koje su produkt njihove duše.