Zahvaljujući profesorici Ivi Bolfek, objavljujemo najbolje likovne osvrte koji otkrivaju svestranost i osjećajnost novog naraštaja gimnazijalaca!
Piše: Sonja Homar, 3. b
Ovog ljeta imala sam priliku s obitelji otputovati u Rim, grad u koji vode svi putovi, kao što kaže izreka. Moram se s njome složiti jer je Rim u toliko pogleda središnjica europske kulture i jedan od uvjerljivo najljepših gradova koje sam ikad posjetila. Na svakome koraku nailazimo na ostatke iz različitih povijesnih razdoblja, krenuvši od vremena samog Rimskog Carstva, te promatramo kako su različita razdoblja i prilike ostavljale svoj trag na razvoju i sadašnjem izgledu grada. Tako nije neobično niti da se starije građevine recikliraju i unutar njih podižu nove te tako dobivamo spojeve jednog stila izvana, a drugog iznutra (Michelangelo je tako prenamijenio jedan rimski hram ostavivši vanjske zidove netaknute, a iznutra je izgradio crkvu oblika grčkog križa koji djeluje kao rimski zbog smještaja oltara). Ipak, osim takvih kreativnih egzibicija, u Rimu češće nalazimo crkve građene čistim stilovima, a veličinom i doživljajem koji pruža zasigurno se izdvaja bazilika svetog Petra u Vatikanu.
Ta renesansna bazilika djelo je skupine tadašnjih arhitekata: Donata Bramantea, Michelangela, Carla Maderna i Giana Lorenza Berninija. Postoji komplicirana priča o tome kako je proces nastajanja nacrta za samu baziliku napredovao, ali da ne ulazim u formalne značajke, htjela bih spomenuti samo jednu od završnih faza izgradnje, a to je izgradnja kupole za koju je zaslužan Michelangelo. Ta je kupola najviša kupola na svijetu, a promjerom je manja samo od kupole Panteona i kupole firentinske katedrale po uzoru na koju je i građena. Tu kupolu spominjem zato što je na mene ostavila poseban dojam svojom veličinom. Fantastična mi je činjenica da je renesansni čovjek bio u stanju bez teške mehanizacije podići takvo monumentalno zdanje koje zapanjuje čovječanstvo od trenutka kada je podignuto do danas. Nakon ulaska u baziliku zapanjila me i sama veličina narteksa, koji je svojim dimenzijama već i sam po sebi velik, a tek nakon njega ulazi se u glavno tijelo crkve. Da bih opisala veličinu same bazilike, trebala bih se poslužiti uspoređivanjem sa šetnjom nekom osrednjom koprivničkom ulicom jer za prelazak od ulaza do posljednjeg dijela pod kupolom trebate poštenu količinu vremena, dijelom zbog same veličine crkve, a dijelom zbog toga što je osim vas u njoj istovremeno još tristotinjak ili više drugih turista. Također treba naglasiti da su brodovi crkve toliko široki i ispunjeni umjetninama, grobnicama i kapelicama da je crkvu zapravo potrebno prehodati nekoliko puta da bi ih se sve pregledalo.
Jedno od najvećih i najugodnijih iznenađenja u crkvi nalazi se u kapelici na desnom sporednom brodu, a to je Michelangelova Pieta, skulptura Bogorodice s mrtvim Isusom u krilu, koja me je toliko zapanjila emocionalnim nabojem i ljepotom da sam skoro pred njom zaplakala zajedno s mojom mamom. Nije mi bilo jasno kako se neki turisti mogu nonšalantno fotografirati pred tako ozbiljnim, tužnim i predivnim prikazom majčinske ljubavi i oplakivanja, koji, po mome mišljenju, zaslužuje mnogo više poštovanja.
Ova bazilika jedna je od najposjećenijih katoličkih crkava u svijetu i ima neporecivo religijsko značenje za Katoličku Crkvu i vjernike koji ju posjećuju, ali i ja kao osoba koja nije vjernik moram reći da je posjet ovoj crkvi jedna od onih stvari koje svaki čovjek treba napraviti barem jednom u životu jer osim kao religijski simbol, ova bazilika je i simbol beskrajnog čovječjeg stvaralačkog genija. Ona svojim postojanjem služi kao materijalni dokaz renesansnog duha, pomicanja granica onoga što je fizički moguće i tehnički izvedivo za to vrijeme i na neki način potiče u meni, a možda i u drugima, osjećaj da svojim nastojanjem čovjek može nadići sve zapreke i stvoriti nešto nevjerojatno ne samo na slavu nekom božanstvu, nego zapravo na slavu samome sebi i svim ljudima.
Sonja Homar, 3. b