Piše: Lea Blažeković, 4. b
Za kritički osvrt odabrala sam Beksińskijev fantastični realizam koji je trajao od kasnih 60-ih pa sve do sredine 80-ih godina prošlog stoljeća. To je njegovo najznačajnije razdoblje. U njemu slika veoma uznemirujuće slike s radnjom smještenom u postapokaliptičnom okruženju s uglavnom veoma detaljnim scenama. One su većinom slikane na drvenim pločama uljanim bojama.
Zašto baš taj period? Prvo, sviđa mi se tematika. Iako ni meni nije jasno, podrazumijevajući da kada ostajem većinu dana u tjednu budna do kasno u noć, ako mi mozak nije ničim drugim zaokupljen, moja mašta (tj. njezin iracionalni dio koji se već trebao smiriti otkad sam prešla petu godinu) voli mi objašnjavati što je to šušnulo ispred prozora, zašto su se vrata otvorila ili zašto je knjiga pala na pod, potpuno zanemarujući činjenicu da živim u kući s dvjema mačkama i jednim psom i da praktički igram Jengu kada “pospremam”. No, ja i dalje čitam priče, igram igrice i gledam filmove s elementima koji bi mogli nahraniti taj “dječji” način razmišljanja. Drugo, odrastajući s videoigrama, zavoljela sam priče koje se odvijaju u postapokaliptičnom razdoblju. Izgled okoline napuštene civilizacije, ruševine zgrada i kuća, kreativnost likova koja ih navodi da se snađu što bolje s onim što imaju, borba za opstanak, brojni uzročnici propasti civilizacije… sve su to elementi koji me privlače i koji me tjeraju da sama razmišljam o vjerojatnosti događaja i maštam o nečem sličnom.
Da se ovo ne pretvori u detaljnu analizu mojih ukusa, prešla bih na posljednji i najveći razlog: Beksiński je odbijao imenovati bilo koju od svojih slika, što mi se kod njega sviđa. Obično naslovi naslikanih djela sugeriraju određenu priču, nude vam način na koji se radnja odvija, daju vam rješenje, a ovako, bez naslova, gledajući samo djelo, vi priču pričate sami, dobivate slobodu da pustite vlastitoj mašti da vam objašnjava što se događa.
Ima mnoštvo detalja koji upućuju na mističnost, grotesku, raspadanje, smrt… Zato ga i nazivaju prokletim pjesnikom. Te slike u ljudima bude strah i dolaze do zaključka da su te slike uklete, što je smiješno. I sam Beksiński je izjavio da želi slikati kao da preslikava nečije snove. To je nešto što me njemu privuklo, zanimalo me što je to tako strašno u njegovim djelima. Kada sam pogledala neke od njegovih slika, nisam se razočarala.
Od pejzaža ispunjenih kosturima, kojekakvih stvorenja koje biste mogli pronaći samo u najgorim noćnim morama, svakodnevnih predmeta čudnih proporcija postavljenih na najneobičnija mjesta pa sve do tajanstvenih građevina koje se nalaze usred ničega ili u nekom nedefiniranom prostoru i koje se ne biste baš usudili sami istraživati unatoč želji da vidite što se to unutra skriva… sve se to može pronaći u Beksińskijevim slikama. Potakne vas na razmišljanje što se to motalo po čovjekovoj glavi u trenutku kada je to slikao. Osim tematike, impresivno je to što se odlično koristi bojama i poprilično realistično slika prvenstveno zato što nije završio nikakvu umjetničku akademiju, bio je samouk. Korištenjem svjetlosti i sjena stvara iluziju dubine slike, u slikama mu prevladavaju zagasite, neutralne boje pa ponekad življim bojama naglašava pojedina tijela ili objekte i usmjerava pozornost na te dijelove slike.