Piše: Matej Jaušić, 4. b
Strazburška katedrala Notre-Dame originalno je romanička građevina drvenog krova s početka 11. stoljeća nastala na ruševinama karolinške bazilike iz 778. godine. Godine 1176. ta je veličanstvena građevina izgorjela. U sljedećih gotovo petstotinjak godina građevina se obnavljala, čime joj je gotovo u potpunosti promijenjen izgled (osim kora i južnog portala). U svojem punom sjaju ta gotička građevina bila je od 1647. do 1874. godine najviša na svijetu sa svoja 142 metra. Najbogatiji je zapadni portal s nebrojenim figurama, a još je jedna posebnost ove katedrale osamnaestometarski astronomski sat koji se, začudo, nalazi unutar građevine, na južnom transeptu. Građevina je trobrodna bazilika križno-rebrastog svoda poduprta letećim kontaforima, a najprepoznatljivija je po svome visokom i bogato ukrašenom tornju (samo je jedan jer nisu imali više materijala i novca za drugi toranj, a kasnije više nisu nadograđivali).
Kao i mnoge druge građevine i ova katedrala bila je inspiracija za mnoge legende. Kažu da je sam vrag na svome konju dojahao vidjeti je li uistinu katedrala toliko lijepa kao što je čuo. Vidjevši njezinu veličanstvenost, razbjesnio se i otišao, zaboravivši na svoga konja koji i dan-danas unezvijereno trči oko katedrale neprestano stvarajući čudan vjetar koji svako malo puše s druge strane. Naravno, uzrok tome vjetru nije nevidljivi konj, već se vjetar pojavljuje zbog visine katedralnog tornja koji vjetar usmjerava dolje, prema trgu. Druga pak legenda kaže da je katedrala izgrađena na drvenim stupovima nad podzemnim jezerom. Kako bi bili sigurni da se katedrala neće urušiti zbog protrulih stupova, graditelji su jednog čovjeka ostavili zatvorenoga dolje i zapovjedili mu neka nadgleda te stupove. Kad biste sad prislonili uho noću na katedralu, čuli biste zvukove vesala kako polako zamahuju po vodi. I uz naizgled slabe nadzemne stupove za tako veliku građevinu vezuje se legenda. Jedan je od graditelja rekao da su stupovi preslabi i da će se katedrala urušiti. Rekao je da će čekati sve dok se to ne dogodi. I sad na balkonu nedaleko od atomskog sata stoji figura podbočena na ogradu balkona koja čeka da se katedrala uruši.
Za vrijeme Francuske revolucije katedrala je postala meta revolucionara i uništeni su brojni kipovi koji su ju krasili, a čak se pojavila ideja da se toranj katedrale sruši. Kad su to čuli stanovnici Strasbourga, na vrh tornja postavili su veliku frigijsku kapu. To je mekana kapa koja se sužava u stožac, a vrh joj se preklapa prema naprijed; najčešće je crvene boje, a ime je dobila po pokrajini Frigiji. Nosili su je oslobođeni robovi, što se smatra korijenom simbola kape kao slobode.
Ipak, od svega mi je najzanimljivije bilo vidjeti kako paljenje jedne male svijeće u katedrali na različitim mjestima različito košta. Na primjer, ako želite zapaliti svijeću bliže glavnom oltaru, morat ćete izdvojiti dva eura, a kad biste ju zapalili gotovo pri ulazu nasuprot glavnome oltaru, tada biste ju platili samo euro. Nije li smiješno to da svijeća upaljena bliže oltaru košta više, kao da je ona tada bliže Bogu?!