A kad se kao poticaj stvaralaštvu spoje Proust i Neruda, nastaju ovakvi radovi Tatjane Matić i Frana Kukeca.
Moglo se dogoditi da se ne sretnemo u vremenu
Poput sna. Baš poput sna. Cijeli taj dan pokušavam analizirati poput jutarnjeg prisjećanja na sinoćnji san. I doista, što se više pokušavam prisjetiti, sve manje detalja pamtim. Blijedi i ono što sam znala, a kako tek da se prisjetim nečega što ne znam. A željela bih znati. Možda bih tragajući za tim konačno uvidjela tko ili što nas je dovelo tamo, na isto mjesto u isti čas, koje to možebitne sile određuju put. Ne znam, ali drago mi je što se sretosmo.
Često se zapitam kako je moguće da se nismo prije poznavali. Sigurno i ti primjećuješ da skoro pa posjedujemo neku čudnu moć uvida u misli onog drugog. A mogli smo se mimoići. No, nebitno je zapravo što bismo se mimoišli u prostornoj dimenziji ovog našeg čudnovatog kozmosa kao što svakodnevno prolazimo pokraj gomile ljudi nemajući pojma o njima, njihovoj priči i putu. Srećemo se, ali se ne susrećemo. Kako onda da se ne zamisliš o uredbi tog našeg kozmosa i ne postaviš ono vječno pitanje o slučajnosti, koincidenciji, ili pak tlapnjama o sudbini. Sve i da mi u kasne sate opet tumačiš zakon velikih brojeva i svoje teorije o svemiru, i dalje ti ne mogu potvrditi da je sve samo slučajnost. Upitat ću te jesmo li se onda i mi pukom srećom sreli, a pritom ti se nasmiješiti znajući da ćeš zastati prije pokušaja vještog odgovora. Ipak, mene jedno drugo pitanje muči, ono „što bi bilo da nije bilo“. Toliko olako zapadnemo u raznovrsne maštarije o budućim događajima i razvijamo gomilu teorija što će biti s nama i kakav ćemo život živjeti. No, upitaš li se ikad kakav bi čovjek danas bio da nisi bio sve što si bio i da nije bilo ono što je bilo? Kao da lakše upravljamo onim što će se zbiti nego onim što je bilo. Možda je tako lakše, teoretizirati o budućem ja koji će biti bolja verzija onog sadašnjeg i odbacivati ono što ne voliš kod sebe, odbijati preispitati, potiskivati sjećanja, brisati svoju prošlost i stremiti nekoj boljoj budućnosti. Sokrat bi ti štošta imao za reći o tom stilu. Ići k sebi samome, a bježati od postojećeg sebe, kakvog li apsurda. Može li čovjek doista i zapravo živjeti u sadašnjem vremenu, a da ne trčkara vremenskim slijedom svog života uvijek nešto žaleći ili pak čekajući? Što kad bismo svi za promjenu bivali u ovom trenutku? Rekla bih da ne znamo mi tako živjeti. S vremenom smo uvijek na „Vi“, nikad ga nemamo, uvijek ga trebamo. A ono samo bježi, mi starimo, i opet taj stari lisac odnosi bitku nad našim životom ispijajući ga dok mi kupujemo vrijeme, a ono kupuje nas.
Kad sve sagledaš, nikakvu razliku ne čini ništa što se događa u svekolikom svemiru, a ipak je zbog svega sve drukčije. Ne znamo kako će biti, a bome ni što je bilo, jer nam sva ta divna i ružna sjećanja pojede magluština zaborava. Otkrit ću ti tajnu, a to je da je to kodno ime za vrijeme, okorjelog zločinca u akciji krađe uspomena. Ono je jedan od onih bjegunaca koji su apsolutno neuhvatljivi i žive prema nekom svom, nama neshvatljivom zakonu. Unatoč tome, hajdemo ga nadmudriti tako da ga prestanemo tražiti, kao i sve te silne ljude u našem izgubljenom vremenu. Vidiš, moglo se dogoditi da se mi uopće ne sretnemo u vremenu. Ne bi to ništa značajno bilo čak ni u ovom dijelu svemira, ali za nas, prava šteta.
Tatjana Matić, 4. d
Moglo se dogoditi da se ne sretnemo u vremenu
Ako izaberemo vjerovati u sudbinu, često nećemo naći mnogo istomišljenika. Sudbinu možemo definirati kao već prije napisani poredak koji nalaže što ćemo raditi i koga ćemo upoznati u životu te kako će to utjecati na nas. Život je, potom, kao fabula, a mi smo glavni glumci u svojim životima, najvažniji likovi u svojim pričama. Doista, ne možemo znati jesmo li gospodari ili sluge sudbine, ali tako nas nešto ne treba ni zanimati. Kao što znamo, vrijeme će nam pokazati što nas čeka.
Sudbina je relativan pojam. Iako mnogi sumnjaju u nju, neki smatraju da postoji, makar bila samo u malim tragovima. U životu činimo stvari koje nas čine jedinstvenima i drugačijima od ostalih i upoznajemo ljude koji igraju neku ulogu u našoj fabuli, tj. u našemu životu. Ono što nam je nejasno jest: ako je sudbina doista stvaran, ali neopipljiv i nedokaziv koncept, kako znamo da upravo mi potežemo konce? Svi mi također igramo neku sporednu ulogu u fabulama drugih, pa smo i dio njihove sudbine. Kao mali zupčanici u velikom društvenom stroju, ljudi su sami pokretači sudbine. Intenzitet sudbine dokazuje fluktualnost društva, njegovu nestalnost. Od svih ljudi na svijetu, upoznali smo baš ove koji nas okružuju. Sigurno smo, također, upoznali bar jednu osobu u životu i pomislili: „To je to“, spoznavši pritom da smo sreli nekoga koji je živio pod različitim uvjetima i proživio različite situacije, a ipak nam je kao produžetak nas samih, manifestacija naše podsvijesti, ako ničeg drugog. Takva fantastična veza, gotovo kozmološka, dokaz je da smo ustvari rođeni kao nepotpune osobe, samo da bismo kroz život našli fragmente sebe u drugima i tako se upotpunili, jer čovjek je ipak društveno biće.
Vrijeme je apstraktan pojam, kao i sudbina. Mnogi znanstvenici tvrde da ne možemo vrijeme spoznati u potpunosti, jer u trodimenzionalnom shvaćanju ono nije opipljiva tvar. Stoga bi trebalo imati svoj početak i kraj, kao i sve druge veličine. A nas onda zanima jesmo li tu od početka i hoćemo li dočekati kraj, svaki put manifestirajući se kao nešto drugačije i što bismo sve uradili te koga bismo upoznali u tom slučaju. U tom slučaju sudbina bi bila poput vala kojemu je završetak pravog brijega ili dola manifestacija istog događaja, ali iz drugog vremena. Takva sudbina mogla bi biti ista, uzimamo li je kao potpunu cjelinu.
Vrijeme je pokazatelj sudbine i bliže nam je od nje, jer možemo ga izmjeriti. Ono pokazuje sudbinu i zna što ćemo uraditi prije nego to uradimo. Upoznajemo razne osobe pomoću kojih upotpunjujemo i kompletiramo našu stvarnost. Ali, upravo tom slijedu događaja imamo zahvaliti za svoj uspjeh i prijatelje, jer moglo se dogoditi da se ne sretnemo u vremenu.
Fran Kukec, 4. d