U FRANzineu br. 19 objavili smo razgovor sa Slavkom Sobinom koji je vodila Tatjana Matić. Kako nam se Crno-bijeli svijet vratio na male ekrane, vjerujemo da će vas zanimati što je Tatjana uspjela doznati od tog popularnog glumca.
Slavko Sobin u seriji Crno-bijeli svijet glumi fotografa Studentskog lista Đermana Kurtelu Žungula. Serija prati priču zagrebačkih obitelji s početka 80-ih i prikazuje urbani Zagreb, tulume, rock-koncerte i kultna generacijska okupljališta tog vremena. Pročitajte što taj sve popularniji glumac kaže o ulozi, osamdesetima, ali i svojim životnim navikama, ambicijama i slobodnom vremenu
Kakav je život na relaciji Split – Zagreb i kako Slavko Sobin provodi svoje slobodno vrijeme?
Skup. Dobar dio svojih honorara trošim na benzin i cestarinu ili autobusne karte, ali ipak to na kraju ispadne isplativo. Ne volim slobodno vrijeme. Radoholičar sam i konstantno negdje jurim i zato mi je potrebna relacija Split – Zagreb da bi taj rad bio kontinuiran. Kad mi ipak u nekom trenu prisjedne, onda zbrišem na neko putovanje.
Kako ste odlučili baviti se glumom? Što je bilo s violinom poslije završetka glazbene škole?
Violina je bila moja velika ljubav dok nisam prvi put stao na scenu kao glumac. To je bilo u prvom srednje na Lidranu s predstavom Što je muškarac bez brkova. Tada sam shvatio da je gluma prvo i jedino čime se želim baviti, a violina je pala u drugi plan. Problem s violinom je što ne trpi taj drugi plan. Ili joj se zbilja moraš posvetiti ili postaneš u najbolju ruku osrednji. Prije dvije godine sam si za poklon kupio električnu violinu u nadi da ću joj se polako početi vraćati kao hobiju, ali još je na čekanju.
Nakon trogodišnjeg studija glume u Los Angelesu vratili ste se u Hrvatsku. Možete li usporediti studij i način života u Americi i Hrvatskoj? Život u Hrvatskoj ili vani?
Ja sam uvijek za život u onom mjestu u kojem živim. Teško mi je vući neke usporedbe, ali moram naglasiti da našim ljudima ipak najviše odgovara mentalitet upravo naših ljudi. Teški smo, nismo na prvu, ali kad se vežemo, onda je to zbilja u dobru i u zlu. Amerikanci su više u nekim privatnim utrkama za uspjehom i ambicijama, što nipošto nije loše, zapravo sam taj dio pokupio od njih, ali nema ništa ljepše od onog trena kad tu kod nas s nekim sjedneš na kavu i prođeš uzduž i poprijeko sve teme o kojima i znaš i ne znaš.
Kako izgleda radni dan jednog glumca? Često slušamo o napornom i brzom životnom tempu glumaca. Je li zaista tako i kako podnosite cjelodnevna snimanja i stalna putovanja?
Kao što sam rekao, ne volim mirovati. Najsretniji sam kad se dignem u pet i snimam 12 sati pa jurim na neku predstavu. Ima dana kad ujutro snimam u Zagrebu, sjednem u auto, odem u Split odigrati predstavu i noćnim se autobusom vraćam. Što je sve super jer svako toliko dođe trenutak kad posla jednostavno nema. Katkad i po nekoliko mjeseci. Ovo je divan posao, ali ne jamči dugoročnu sigurnost, osim najvećima. A i ti najveći postajali su najveći u vrijeme kad ni konkurencija nije bila ovakva, a ni tržište nije konstantno tražilo nove zvijezde i zvjezdice već je tražilo GLUMCE. Kako nisam najveći, onda grabim kad mi se pruži i nastojim odmarati se i ne padati u depresiju kad je suša.
Nakon pozamašnog broja kazališnih i televizijskih uloga, ali i redateljskog iskustva, što biste izdvojili kao najdraži angažman?
Definitivno Srce na sceni, projekt koji je od puno veće važnosti od toga koliki uspjeh predstavlja meni. U svim ostalim stvarima koje radim htio sam pohvalu, podršku, otvaranje novih vrata. Srce je projekt s puno većom porukom od mojih ambicija, Srce je predstava koja bi stvarno mogla ljudima promijeniti svijet.
Crno-bijeli svijet. Prva asocijacija? Serija je stekla veliku popularnost, o njoj raspravljaju sve dobne skupine, ali čini se da je više zainteresirala one koji nisu živjeli u tom vremenu, a ipak su upoznati s njime. Što mislite o tome?
Prva asocijacija… generacija mojih roditelja. To mi je prvo palo na pamet, da ću glumiti godište svojih roditelja. Oni su tada imali točno toliko godina koliko ima Žungul. Crno-bijeli svijet je u vremenu kad nas mlade ne zanima pretjerano mladost naših roditelja (i naša nam prolazi prebrzo) uspio postići da se generacijski nekako svi spojimo. Nekoliko starijih parova mi je prišlo na ulici i reklo da ih klinci prvi put u životu pitaju kakva je bila njihova mladost, prvi put im nije dosadno slušati priče svojih roditelja. I to smatram najljepšom stvari koju je CBS postigao.
U seriji tumačite lik fotografa Studentskog lista Đermana Kurtelu Žungula. Kako su tekle pripreme za ulogu? Koliko je Žungul povezan sa Slavkom Sobinom?
Svi moji prijatelji kažu da im je teško reći kako sam odglumio Žungula zato što im je Žungul – isti ja. I u tome ima puno istine. Najveća je razlika u poslu koji je obavila šminka i kostimi i zapravo su ta dva elementa najviše utjecala na moju igru.
Koja je razlika između mladih osamdesetih godina i današnje mladeži? Osim promjena koje nam donosi internet, koje su razlike u karakteru? Mogu li se današnji izlasci i druženja uspoređivati s ondašnjim koncertima i druženjem ispred Zvečke?
Ja sam dijete devedesetih, pa mogu tu povući neku paralelu. Mi smo puno više bili na ulici. Nismo imali mobitele, nalazili smo se u točno dogovoreno vrijeme, na točno dogovorenom mjestu. Dvoje mojih najboljih prijatelja vječno je kasnilo i nebrojeno puta sam se skupio i otišao doma, što bi danas bilo nemoguće jer bi mi poslali sms i ja bih uredno visio na fejsu dok ne dođu. Da mi je netko tad rekao da ću izgovarati stvari tipa jesi me falovao ili daj lajkaj mi status, mislio bih da su ludi.
Kipo i Žungul u seriji naveliko privlače pozornost djevojaka. Je li tako i kad se Riđički i Sobin ne nalaze pred kamerama? Koliko vam je porasla popularnost nakon uloge u seriji?
Ne obazirem se na to. Mislim, ok, kužim poglede i to sve, ali sam dosta zatvoren kad sam vani i to se onda primijeti, tako da mi baš i ne prilaze. Što nije problem. Lako ja priđem ako poželim. 😀
Serija je poznata po kvalitetnoj glazbi i prikazu urbanog Zagreba, tuluma, rock-koncerata i kultnih generacijskih okupljališta tog vremena. Koliko Vam je bliska glazba novog vala? Što inače slušate? Jeste li i Vi izlazili na takva mjesta ili ste više trash generacija?
Glazba novog vala mi i nije neko ludilo. Sad me slobodno mogu svi razapeti, ali ja sam odrastao na trashu devedesetih. Danas ne slušam baš domaće stvari, a trenutačno mi se na repeatu vrte Benjamin Clementine, Ed Sheeran, Mark Ronson i tako neki slični izvođači.
Srce na sceni, mjuzikl koji izvode mladi s cerebralnom paralizom, impresivan je pothvat. Pozvani ste na nekoliko kazališnih festivala, a svojim izvedbama dirnuli ste mnoga srca. Osvojili ste Zlatnu Žar pticu u kategoriji ostvarenja vrhunske čarolije, a i Vi posebno priznanje zbog doprinosa u stvaranju. Kakav je osjećaj nakon svega?
Savršen. Savršeno je biti dio energije to dvadeset troje mladih boraca koji pokazuju da riječi ne mogu jednostavno ne smiju postojati. Oni su pravi uzor svakom čovjeku i ne želim da ikad prestanemo pokazivati ljudima njihovu veličinu.