Ako ste loše volje ili neraspoloženi, otvorite vrata učionice likovne umjetnosti i dobro raspoloženje vratit će vam se u sekundi. Umjetnik Zvonimir Haramija Hans odlučio je, na nagovor učenika i profesorice Ive Bolfek, oslikati zid u učionici likovne umjetnosti i tako joj dati novi duh. Svojim je talentom umjetnik prikazao alegoriju života na jedan sasvim neobičan i suvremen način koristeći se živim bojama i genijalnom maštom
- Od svoje profesorice Ive Bolfek saznali smo da ste diplomirali 2007. godine u grafičkoj klasi prof. Šiška na nastavničkom smjeru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i da ste vrlo svestran umjetnik. Jeste li kao srednjoškolac odmah znali da želite upisati akademiju likovnih umjetnosti?
Jesam. Oduvijek me zanimala likovna umjetnost. Osim toga zanimala me glazba i film, ali kako sam ipak od malih nogu najviše zaglibio u likovno izražavanje, a imao sam i podršku roditelja, pretpostavljao sam da je to najbolji put za mene.
- Čime se sve bavite kao umjetnik i što vas trenutačno najviše zaokuplja?
Bavim se hrpom različitih stvari. Od digitalnog kolaža i animacije do klasičnih slikarskih i crtačkih tehnika. U zadnje vrijeme najviše slikam i crtam. Trenutačno se bavim istraživanjem koje se svodi na to da radim i isprobavam sve što mi padne na pamet, od totalne apstrakcije do realizma. Radim i na jednom projektu stop-animacije, a slikam i murale. Pokušavam se ne ograničavati, ni stilski ni što se tiče tehnike izražavanja. U zadnje vrijeme inspiraciju pronalazim u najrazličitijim stvarima, od simbolike tarot-karata do vlastite podsvijesti. Zapravo me zaokuplja to kako ostati iskren prema sebi i uspjeti napraviti likovno djelo koje će dotaknuti što veći broj ljudi.
- Kako je došlo do toga što sada radite, tj. do oslikavanja zida gimnazijske učionice?
Prošle godine održao sam predavanje u vašoj školi nakon kojeg je nekome iz razreda profesorice Ive Bolfek palo na pamet kako bi bilo zgodno da oslikam jedan zid u gimnaziji. Nakon dogovora s vašom profesoricom i ravnateljem, g. Robotićem, koji su oboje podržali tu ideju, zaključeno je kako je najbolje da oslikam učionicu likovne umjetnosti. Meni se ta ideja odmah svidjela i pristao sam bez razmišljanja.
- Što ste odlučili naslikati na zidu učionice za likovnu umjetnost?
Naslikao sam alegoriju života. Na muralu su isprepletene različite scene od kojih svaka na simbolički način predstavlja priču o životu. S desne strane prikazana je zgrada škole iz koje mladi ljudi stupaju u život. Ima tu i simbola mudrosti, ljubavi, vjernosti, protoka vremena, ideje, smrti (koja je sastavni dio života), umjetnosti i u daljini je s lijeve strane prikazana zgrada, dvorac koji predstavlja smiraj života, neko mirno utočište u kojem svi na kraju završimo, ako imamo sreće. Koristio sam se živim bojama jer smatram da život ne treba shvaćati preozbiljno, a iz istog sam razloga scene poredao zdesna nalijevo. Naučeni smo čitati slijeva nadesno, ali u životu pravila često ne vrijede.
- Mislite li da će Vaš rad potaknuti učenike na samostalno istraživanje tehnike koju primjenjujete, Vašeg stvaralaštva (prisutni ste naFacebooku) i zainteresirati ih za likovnu umjetnost kao predmet?
Ne znam. Neke sigurno hoće. Meni bi bilo najdraže da učenike taj mural oraspoloži svaki put kad ga vide i da ih podsjeti na to da je život zabavan i da su stresovi i brige koje ih opterećuju prolazna stvar, ali isto tako i dobre stvari pa ih zato treba cijeniti.
- Koliko je uobičajen takav način ulaska umjetnosti i umjetnika u školu, jednu obrazovnu ustanovu?
Mislim da to nije ništa neobično. Fasadu vaše škole uređivala su već prije mene dvojica koprivničkih umjetnika, Romano Baričević i Željko Mucko. Mislim da je to super i drago mi je što sam i ja jedan od slikara koji su imali čast dati nešto svoje vašoj školi.
- Što mislite o osjetljivosti srednjoškolaca na likovnu umjetnost?
O tome ne znam puno. Mogu samo savjetovati onima koje likovna umjetnost zanima da posjećuju što više izložbi (i one koje im se možda ne čine zanimljivima!), da propitkuju i razgovaraju s autorima i da istražuju samostalno jer će tako najviše naučiti.
- Mislite li da je umjetnost dovoljno prisutna u životima mladih?
Mislim da umjetnost nije dovoljno prisutna ni u životima mladih ni onih starijih. Mislim da su nam životi ispunjeni hrpom gluposti kao što su politika, tračevi, medijske manipulacije i raznorazne reklame koje nam ispiru mozgove. Umjetnost nije nametljiva, niti uvijek shvatljiva „na prvu loptu“ i ako želite do nje doći i shvatiti je, možete, ali morate „kopati“. Mislim da je to u redu jer ćete u tom procesu kopanja mnogo toga spoznati i naučiti. Prije svega da se oko svega što vrijedi valja malo pomučiti.
- Kakvo je stanje u Koprivnici kad je riječ o urbanoj umjetnost i koliki je Vaš doprinos?
Što se tiče urbane umjetnosti i onoga povezanog s umjetnošću koja bi privukla mlađu publiku u Koprivnici, mislim da je dobro što ima inicijativa raznih udruga i nekoliko mjesta koja možete posjećivati i pratiti (izložbe AK galerije, Street Art Festival itd. Mislim da je odlična stvar što ima i mjesta gdje mlađi kreativci mogu izlagati svoje radove (Pixel). Uvijek ima mjesta za još sadržaja i napredak, pa se za neke od tih festivala i mjesta nadam da će u budućnosti imati još više sluha za potrebe mladih te da će isto tako uspjeti razlikovati kvalitetu od pretencioznosti ili amaterizma i nastaviti u dobrom smjeru (jer svojim djelovanjem utječu na doživljaj umjetnosti kod mlađe publike). Što se mene tiče, napravio sam nekoliko murala i izložbi u gradu, a nadam se da ću ga svojim radom u budućnosti još malo obogatiti.
Razgovor vodio: Ivan Sršić, 4. c