Čovječja suvremenost
Piše: Petra Martić, 3. a
Zanimljivo je kako svaki pojedini čovjek pokušava izigravati neku individuu. Fascinantno je koliko je to savršeno čudo od čovjeka postalo plitko. A ono najžalosnije jest upravo činjenica da je sva ta čovjekova glupost i, jednostavno rečeno, maloumnost postala opće prihvaćena. Ima li više uopće individualizma? Da, ima, rekli bismo, kako bi ovaj svijet ispao besprijekorno konstruirano mjesto. Ali je li to zaista? Imaginarno svakako.
Zašto sam izabrala ovu sliku? Čini se poprilično dosadnom, nije li? Jedna stara osoba pred kraj svog ionako besmislenog i mizernog života oko koje prisilno lete sve te silne ptice poticane vjetrenjačom usred čovjekove glave. Smiješno, da. A sagledajmo to na neki moderan način kao sliku naše svakodnevice. Čovjek na slici sam ja, ti, u pravilu svi mi. Koliko samo nepotrebnih, iscrpljujućih i tebi neprivlačnih razgovora dnevno obaviš? Koliko se nezahvalnih, čisto ispraznih tračeva dnevno naslušaš? A što svi mi napravimo u vezi s tim? Odmahnemo rukom i zaboravimo. Ne želim prikazati samo pesimističan pogled na ljudsku psihu, i prirodu prvenstveno, no na kraju ostajete samo vi. Nitko drugi. Ljudi se previše fokusiraju na mišljenja i stavove svih oko sebe i pritom nesvejsno zanemaruju svoje emocije i samo psihičko stanje. Ova je slika po mom mišljenju veoma kompleksna i misteriozna bez obzira na jasnoću i jednostavnost koja dopire do nas na prvi pogled. U sredini je onaj mali, mali čovjek (strašno inovativno), a okolo lete problemi, lete sve nedaće, sve to grizodušje, sva kajanja, ali i sve prilike koje su čovjeku nadohvat ruke, koje može slobodno uhvatiti, pronaći neki izlaz, nazovimo to srećom. Čovjek može svladati sve što poželi, može sankcionirati sve one nerazumne emocije koje naziva problemima, riješiti se onog beskrajnog i vječito prisutnog stresa uzrokovanog i najmanjom sitnicom, može biti slobodan, može odletjeti. Ali zato tu nailazimo na onu famoznu vjetrenjaču koja našoj ličnosti ne da mira. Baš to što svatko pomisli, borba s vjetrenjačama. Čovjek je vezan okovima, oko njega se gomilaju one brojne ptice, a ispod tog izuzetno gustog sloja nalazi se još nešto, zid. Zidovi. Nema vrata, samo pogled uvis, u oblake, u sunce. I tako se čovjek nađe sjedeći sam među vlastitim zidovima, sjedeći unutar kreacije koju je sam izmislio, no zidovi su tmurni, neprivlačni. Koja ironija. I onda svom silom pokušava učiniti te prazne zidove što veselijim, svjetlijim i zanimljivijim, ali znatne promjene nema. Nešto što oduzima riječ iz usta. Čovjek sam po sebi ne odustaje, slijedi neke zamisli, grubo recimo neki normativni akt i počinje se penjati, uzaludno, no nije li to karakteristika superiornosti? I konačno, ovaj čovjek sa slike ima pogled upućen ravno, pomisliš da sva ta okolna dinamičnost i nema neki utjecaj, ne skreće mu pozornost. Navika. Svaki onaj, već prije spomenuti, individualac naučio je kako nositi svoj teret, kako je jednostavno sve lakše ako se ne obazire na gluposti. Možda taj čovjek i ne zna odakle dolazi, a još manje kamo se sprema otići, ali zna da ima izbor stati pred sve te nedaće i pokušati ih zaustaviti ili jednostavno ići dalje, zanemariti. Ali taj čovjek nije u potpunosti patetičan i nesretan, on onu trunku svoje sreće i ispunjenosti pronalazi u samo jednoj sekundi, u samo jednom pogledu na mjesec za kojeg svi misle da se neprestano bori sa svom tom tamom, no što ako on u tome uživa, svakim se danom diže ponovno, i ne mijenja stvari?
Identičan je slučaj i s čovjekom. Čovjek zna da svoju tamnicu može napustiti kad god poželi, ma koliko ona bila duboka, ali ne želi. Ne želi jer nije spreman i relativno hrabar suočiti se sa stvarnošću koja je sama po sebi nepodnošljiva. A i ako čovjek pobjegne iz danas u sutra, odnosno riješi se takozvanih sadašnjih problema, sutra će naići novi, a uostalom tko može pobjeći od prošlosti? I sudbine. Summa summarum, čovjek je iznimno, ekstraordinarno biće koje svoju priču piše samo, stih po stih. Čovjek koji je spreman ne osvrtati se na okolinu, čovjek je spreman življenja, samoaktualiziran je čovjek.
Petra Martić, 3. a