Ljubav ili mržnja? Sreća ili tuga? Srce ili um? Život ili smrt? Cijeli život svodi nam se samo na mogućnost izbora dviju krajnosti. Ili jedno ili drugo. Ako nije ljubav, onda je mržnja. Ako nije osmijeh, onda je suza. Ako nije lijevo, onda je desno.

Upitaš li se kada zašto si ti upravo ti ili zašto sam ja upravo ja? Zašto se baš tvoj komadić duše uspio spustiti i odlučio stanovati u tom tijelu koje je odabrao, tijelu koje danas nesvjesno korača po ovoj zemlji i čini od sebe sve što unutarnja duša, stanovnik toga tijela želi. Tijelo koje je smrtno i prolazno. Koje se polako uništava i stari svakim trenutkom kada kazaljka na satu otkuca jednu sekundu i nikada neće postati mlađe nego što je, samo starije. Trebamo li za to okriviti vrijeme? Ili je vrijeme samo krajnja iluzija koju smo mi odlučili mjeriti i odbrojavati? Trebamo li onda u zadnjem slučaju kriviti sami sebe? Za smrtnost, starenje, tugu, mržnju…

Sami stvaramo svijet u kojem živimo. Sami odlučujemo hoćemo li skratiti život cigaretama, alkoholom, stresom ili drugim čimbenicima koji utječu na duljinu našega života i s kojima smo se susreli pa spretno pali na koljena pred njih i predali im se raširenih ruku, svjesno, znajući da sami sebi činimo štetu koja na kraju nije samo naša šteta već šteta i ljudi kojima smo okruženi i koje volimo, barem tako tvrdimo da ih volimo.

Tko je taj koji zapravo osjeća i gospodari našim emocijama? To je duša – besmrtna, bezgranična, sveznajuća. Ona odlučuje hoćeš li voljeti, mrziti, ljubiti, biti tužan ili sretan… Duša si ti. Zato ne gledaj na sat i vrijeme, iskoristi svaki trenutak u životu najbolje što znaš i umiješ. Svaki djelić sekunde koji si proživio memoriraj u svoj um, a za one najljepše trenutke napravi posebno mjesto u svome srcu. I čuvaj ih pomno, ne daj ih nikome  zato što su to samo tvoji najljepši trenuci koji su se samo jednom dogodili i nikad više neće nikome drugome, pa tako ni tebi. Ako ih pohraniš u srce, nikada ih nećeš zaboraviti. Svaki taj trenutak živjet će vječno i vrijeme će u tvome srcu biti ipak samo iluzija.

Upitate li ljude bi li željeli promijeniti svoje postupke u životu, većina bi odgovorila potvrdno. Sve što postignemo i napravimo, sve je to samo sićušni dio nas koji nas definira i mali dio onoga što mi zapravo možemo i želimo. Ljudi cijeloga života čekaju i tragaju za njegovom istinom i smislom, ali to nikada ne dolazi. Zašto? Zato što ne slijede svoje snove u potpunosti.

Što je tvoj san? Kako bi svijet izgledao kada bismo svi slijedili svoje snove i srce? Život je zapravo san i jedna priča. Sve što oko sebe vidimo, kuće, automobile, tehnologiju, knjige, slike, glazbu… Netko je nekada imao svoj san i uspio ga ostvariti i sve je to izašlo upravo iz tog sna. A ipak, sve je bila samo jedna odluka jednog čovjeka. Ipak je on samo odlučio živjeti svoj san.

Što ako bi ti upravo sada ležao na svojoj posmrtnoj postelji, a okolo tebe lebdjele bi tvoje mogućnosti, talenti, snovi i želje? Sve to bilo ti je dano onog trenutka kada je tvoja duša odlučila odabrati tijelo. Jesi li spreman sve odbaciti i završiti život, a da svoje najdublje želje i snove nisi ni pokušao ostvariti? A oni ljutito oko tebe ledbe, promatraju te, žale i kaju se zato što si ih jedino ti mogao oživjeti i dati im smisao, a to nisi napravio i sada će morati umrijeti s tobom.

Ljudima je plaćeno da se na određeni način ponašaju pa ih novac često zaslijepi i zamijene ga s istinskom srećom, ali jesi li to zaista ti? Radiš li u životu ono što stvarno želiš? Ako je odgovor DA, čestitam ti, uspio si, dao si svom životu najbitniji smisao. Odlučio si ga istinski proživjeti. Odlučio si biti sretan.

Klaudia Ivačić

Komentari