ANTUN BRANKO ŠIMIĆ: Žene s jednim srcem

O one žene u životu
u čije oči još se iz nijedne duše
ljubav nije zagledala!

Ja gledam:
nevidljive prođu ulicama
i ko da kradu prostor
kroz koji idu

Za njih
na rubu njine duše počinje tuđina

Te žene u se izgubljene
i teškom ćutnjom zaključane!
Te žene
s beskrajnim Unutra!
One
nasloniv uho prisluškuju
kroz dane i noći svog života

Ja priđem k njima neosjetnim koracima
i uzmem blijedu meku ruku:
Ne plašite se mene! Ja u duši nosim ljubav

One
na moju ruku stave svoje srce

i onda umru s ove zemlje
u krajeve za njih Bogom određene

 

Zbirka: Preobraženja
Objavljeno: 1920.

 

 

 

Antun Branko Šimić bio je, uz Tina Ujevića i Miroslava Krležu, najveći hrvatski avangardni pjesnik i najznačajniji hrvatski ekspresionist. Od mladosti je bolovao od plućnih bolesti i umro je sa samo 27 godina od tuberkuloze, 1925. godine. Imao je velikih obiteljskih problema jer se njegova obitelj protivila njegovu preranom napuštanju škole i njegovim afinitetima prema književnosti. Uz to je i često bio izoliran iz društva. Bio je samozatajan i često je prezirao društvo kojim  je bio okružen. Svi su ti problemi značajno utjecali na njegovu poetiku i tematiku njegovih pjesama.

Šimićeve pjesme obavezno opisuju njegova unutarnja stanja, misli i osjećaje. On je sve svoje osjećaje, koje u stvarnosti vjerojatno nije rado dijelio s drugima, iznosio putem poezije. Svoju poeziju smatrao je svojom duhovnom stranom, onime čemu je težio tijekom života. Prezirao je tjelesnost i općenitu opsjednutost materijalnim svijetom, a ponajviše je prezirao svoje vlastito tijelo koje je patilo zbog bolesti. Najčešće teme njegovih pjesama su smrt, raspadanje tjelesnog, težnja duhovnom te ljubav. Bio je religiozan čovjek i često je pisao pjesme o Bogu i svojem vlastitom shvaćanju Boga, ali često pokazuje i svoju skeptičnost prema Božjem postojanju. Gotovo je uvijek koristio slobodan stih, a ritmičnost je postizao različitim duljinama stihova, često simetričnom kompozicijom strofa, opkoračenjima, poredbama… U pravilu je izbjegavao suvišne riječi i epitete. Često je izostavljao interpunkciju kako bi uvjerljivo prikazao svoje misli i osjećaje onakvima kakvi jesu. Bitne riječi ili stihove često je naglašavao uskličnicima, dvotočkama ili samostalnim pozicioniranjem riječi u stih. Rimu je smatrao suvišnom, osim ako se rimuju riječi koje se podudaraju i u kontekstu. Mnoge njegove stilske značajke, pogotovo slobodni stih, postale su temeljima modernog hrvatskog pjesništva.                                                                                                                                                  Polazna pjesma „Žene s jednim srcem“ jedna je od njegovih tipičnih ljubavnih pjesama, koja vjerno prikazuje njegove stavove i osjećaje prema ženama. Pjesma je upućena svim ženama koje u stvarnom životu „kriju“ svoju dušu i osjećaje i ne mogu naći nekoga tko bi prepoznao i cijenio njihovu dušu, odnosno „ženama s jednim srcem“. „O one žene u životu / u čije oči još se iz nijedne duše / ljubav nije zagledala!“ Šimić ih opisuje kao žene izgubljene u prostoru i društvu, koje kao da su suvišne društvu u ovom svijetu. „(…) nevidljive prođu ulicama / i ko da kradu prostor / kroz koji idu“. On, za razliku od društva, vidi njihovu stvarnu unutarnju vrijednost i smatra da takve žene imaju najdublju i najljepšu dušu. „Te žene / s beskrajnim Unutra!“ Smatra da takve žene, izolirane od svijeta, koje najviše pate i mire se sa svojom patnjom, najviše vrijede u duši upravo zato što su cijeloga života u stanju slušati, promatrati, „upijati“ sve ono što se događa oko njih i utječe na njihove osjećaje, a jednostavno ne mogu izbaciti te osjećaje i podijeliti ih s nekim tko bi ih razumio. „One / nasloniv uho prisluškuju / kroz dane i noći svog života“; „Te žene u se izgubljene / i teškom ćutnjom zaključane!“ On, koji je i sam takav, daje sve od sebe da bude taj koji će prepoznati njihove vrijednosti i daje im do znanja da se ne moraju bojati podijeliti svoje osjećaje s njim, koji ih i sam nosi u duši. „Ne plašite se mene! Ja u duši nosim ljubav“. Na kraju pjesme pjesnik ističe promjenu u životu žena koje mu otvore srce. Njihova duša tada se napokon oslobađa, a zatvorenost u same sebe i patnja prestaju. Zaboravljaju svoju tešku svakidašnjicu, a njihov težak i isprazan život u materijalnom svijetu kao da prestaje, te počinje njihov nov, duhovni život kakav dolikuje njihovim „beskrajnim“ dušama. „One / na moju ruku stave svoje srce / i onda umru s ove zemlje / u krajeve za njih Bogom određene“.

U pjesmi je opisano autorovo viđenje bestjelesne, duhovne ljubavi i njene ljepote. Takav uzvišen pogled na duhovne vrijednosti ljubavi može se usporediti s poezijom nekih europskih i hrvatskih modernističkih autora, kao što su Charles Baudelaire i Antun Gustav Matoš, koji je i samom Šimiću bio inspiracija. Oni su u mnogim svojim ljubavnim pjesmama na određeni način slavili duhovnu dimenziju ljubavi i njenu ljepotu. Primjer takve pjesme je Matoševa „Srodnost“, gdje on savršenstvo duhovne ljubavi pronalazi i opisuje u obliku besprijekornog bijelog cvijeta đurđice.

Toni Krupski, 4.a  

Komentari