Od Danice do Auschwitza – faktor čovjek

Pišu: Lana Bermanec, 3. c, i Filip Šijak, 4. b

U četvrtak, 28. ožujka 2019. krenuli smo na put u sklopu projekta Vlak sjećanja 2019. To je projekt koji organiziraju obrazovne ustanove iz Italije i u kojem već sedmu godinu sudjeluju i učenici iz Hrvatske. Putuje se vlakom od Milana do Krakowa, a ove su godine prvi put učenici iz Koprivnice dio ekspedicije od 700 učenika, profesora i novinara. Putovali smo u pratnji profesora Zorana Pintarića i višeg kustosa Muzeja grada Koprivnice Dražena Ernečića.

Središnji događaj organizirani je posjet najvećem logoru smrti iz Drugog svjetskog rata, Auschwitzu. Kada smo saznali da ćemo sudjelovati u ovom projektu, bili smo zahvalni što možemo dublje istražiti ovu zastrašujuću priču te odati počast svim žrtvama. Dobili smo ideju istražiti sudbine ljudi kojima je prva postaja prema toj tvornici smrti bio koprivnički logor Danica. Prije putovanja obišli smo Spomen-područje Danica i zaključili da žrtve koje su prošle kroz taj logor zaslužuju puno više.

Svoje putovanje prema Poljskoj započeli smo u Rijeci, gdje smo se priključili učenicima srednjih škola iz Opatije, Rijeke i Krka. Na putovanje nas je ispratio gospodin Oleg Mandić, čovjek koji je kao dječak preživio strahote Auschwitza. Busom smo išli do Bischofshofena, malog grada u Austriji, gdje smo se ukrcali na vlak koji je krenuo iz Milana. Putovanje je bilo dugo i naporno, putovali smo više od 24 sata, ali nijednog trenutka nismo požalili. Ostatak dana ispunili smo razgledom Krakowa i židovske četvrti. Drugi dan posjetili smo muzej Auschwitz-Birkenau, koji je i bio glavni razlog našeg putovanja.

Auschwitz I. matični je logor, mjesto gdje je sve zlo počelo. Kada dođete tamo, preplavi vas bezbroj emocija, ali nijedna nije pozitivna.

Oko vas nalazi se 28 zgrada u kojima su ljudi svakoga dana bili mučeni i ubijani. Hodate istim stazama kao i oni, ali vi imate svoje cipele i ne nosite prugastu uniformu, nego ono što ste sami odabrali i što vam pripada. Na svakom koraku zastrašujuće činjenice, među njima i ona da su logoraši koji nisu odmah u dolasku stradali, imali još samo tri mjeseca svakodnevne patnje. Zvuči nestvarno činjenica da je to sve organiziralo  15-ak ljudi koji su se sastali u Berlinu (Wannsee konferencija, 1942.) i odredili smrtnu kaznu za 11 milijuna Židova u samo 90 minuta. Zbog njih stvoren je pojam koji do Drugog svjetskog rata nije postojao, a to je industrijski način masovnog ubijanja.

Auschwitz II., odnosno Birkenau, 30 je puta veći od matičnog logora. Tu su se nalazile one većini ljudi poznate plinske komore, u koje je moglo stati čak 2000 ljudi.

Slušajući o svemu što se ondje događalo, nismo mogli vjerovati za što je sve čovjek bio sposoban. No, još uvijek iz glave ne možemo izbaciti riječi našeg vodiča kada je rekao da se glavni faktor tih strašnih zločina nije promijenio, a taj je faktor čovjek. Zastrašujuća je činjenica da uza sve ove nuklearne bombe, kemijska i biološka oružja, postoji mogućnost novog Auschwitza koji bi mogao biti još gori. Nažalost, svijet u kojem živimo još je uvijek pun mržnje, a mi smo ti koji to možemo promijeniti samo ako pogledamo sebe.

Želimo zahvaliti svima koji su nam omogućili ovo putovanje i završili bismo ovaj svoj mali izvještaj riječima Georga Santayane koje se nalaze na ulazu u jednu od zgrada u Auschwitzu: „Oni koji ne pamte prošlost osuđeni su da je ponavljaju.” Nadamo se da smo vas potaknuli da jednom posjetite ovo mjesto ili barem razmislite o njemu, Danici, ili sebi.

FOTO: Zoran Pintarić, prof.

 

 

Komentari

komentara

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!