Rasprava o lektiri

U srijedu, 3. travnja održan je susret Čitateljskog kluba Gimnazije „Fran Galović“ koji slobodno možemo odrediti i kao tribinu o lektiri. U raspravi je sudjelovalo dvadesetak učenika, a moderirao ju je maturant Leon Bedeković Arnaut.

Umjesto uvoda Leon je pročitao riječi Franza Kafke kojima je istaknuta važnost književnosti i smisao čitanja: knjiga mora biti sjekira za zamrzlo more u nama, mora buditi uspavanu ljudskost.

U nastavku voditelj je iznio podatke o tome koliko se u Hrvatskoj (ne) čita. Više od polovice hrvatskih građana starijih od 15 godina nije u posljednjih godinu dana pročitalo nijednu knjigu. Od 2006. do 2015. Hrvatska je sudjelovala u četirima istraživačkim ciklusima PISA i u svima su postignuća hrvatskih učenika bila statistički značajno ispod prosjeka. Najzanimljiviji je bio podatak o korelaciji između čitalačkih sposobnosti i uspjeha u obrazovanju: čitalačka pismenost u izravnoj je vezi s uspjehom u školi i bolje od školskih ocjena pretkazuje profesionalnu karijeru.

Budući da imamo Nacionalnu strategiju poticanja čitanja za razdoblje od 2017. do 2022. godine (u kojoj je čitanje definirano kao spoznajno-doživljajni proces koji obuhvaća jezičnu, komunikacijsku i stvaralačku djelatnost), očito je da smo kao društvo svjesni problema. No, rješenje se ne nazire.

Razgovor o lektiri počeo je Leon pitanjem čitaju li učenici lektirna djela radi ocjene ili radi užitka. Lektira se, gotovo bez iznimke, čita radi ocjene. Učenici su dobili novi popis lektire i komentirali su ga. Uočeno je da je značajno smanjen broj obveznih djela, što je dovelo do razgovora o autonomiji profesora. Profesor poznaje svoje učenike, no ta ideja ima i slabosti jer učenik ovisi o profesoru i njegovim sklonostima te se može dogoditi da učenici na temelju odabira različitih profesora imaju potpuno drukčije viđenje književnosti.

Postavljeno je pitanje i bi li gimnazijalci, učenici srednjih i obrtničkih škola trebali čitati ista djela. Dobro je obrazložen stav da je to potrebno kad je riječ o temeljnim djelima opće kulture jer se čitanjem tih djela usvajaju univerzalne vrijednosti.

Iz rasprave je postalo jasno da je LEKTIRA toliko opterećena predrasudama da pobuđuje snažan otpor kao nešto nametnuto. Uglavnom se raspravljalo o Ilijadi i Odiseji i ta su djela poslužila kao simbol svega onoga što učenici osjećaju prema lektiri. „Kad biste došli u prvi razred bez predrasuda prema Homeru, primjerice, biste li lakše čitali to djelo?“ pitao je Leon. Učenici su iznijeli stav da je prijelaz s osnovnoškolske na srednjoškolsku lektiru – s knjiga za tinejdžere na Homera – šokantan. No, ispostavilo se da ne bi bilo sretno rješenje ni da se od suvremene književnosti ide prema klasičnoj. Učenici su rekli da bi bilo teže povezivati i tumačiti djela bez kronološkog konteksta. Rješenje bi bilo osuvremenjivanje klasika, tj. prevođenje klasika na suvremeni jezik i oblik (arhaičan jezik i ep u prozu na suvremenom hrvatskom jeziku).

Umanjuju li mrežne stranice s kratkim sadržajem lektira vrijednost tih djela? Na primjeru Patnji mladoga Werthera Leon je dobro objasnio kako se sadržaj može svesti na običnu ljubavnu priču, gotovo sapunicu, no čitanje Goetheova djela sasvim je drukčije iskustvo.

Bilo je riječi i o načinu obrade lektire te da bi bilo poželjno dobiti specifične smjernice koje potiču na razmišljanje o djelu. Također, nedostaje sati za raspravu i kanonska se djela obrađuju površno.

Sudionici rasprave iznijeli su i svoja iskustva s koncentracijom pri čitanju. Paradoksalno je da bi upravo čitanje moglo popraviti probleme s koncentracijom! Čitamo li djelo koje nas zanima, istaknula je Ivana Kolarić, zaboravljamo na sve – mobitel, internet, druge ljude – i uronimo u svijet knjige.

Većina se složila da je za razvijanje čitateljske kulture bitno obiteljsko okruženje. Međutim, navedeni su i oprečni primjeri. Prijatelji i okolina snažno utječu na sustav vrijednosti, pa tako i na odnos prema čitanju.

Na kraju je zaključeno da bi lektiru trebalo osuvremeniti, da bi učenicima trebalo davati smjernice za čitanje djela, da bi trebalo povezivati medije – knjigu i film, kazalište, glazbu, sliku… I, naravno, čitati! Čitati što više, i izvan popisa, čitati iz gušta i, čitajući, razmišljati.

Sonja Delimar, prof.

Nina Tadić, prof.

 

Komentari

komentara

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!