Umjetnički susret s mladima

U „glavnoj ulici“ Gimnazije „Fran Galović“ postavljena je 5. veljače izložba slika i instalacija koprivničke umjetnice Nade Dombaj, donedavne članice Likovne sekcije „Podravka 72“. Izložba je otvorena za javnost. Takvo osvježenje školskog prostora ujedno je i zadatak za novinare: trebalo je istražiti, a zatim i podijeliti s ostalima nešto više o autorici. Intervju je vodio Lovro Ujlaki, učenik 1. b razreda

Što za Vas znači umjetnost?

N. Dombaj: Umjetnost je širok pojam, ali za mene je umjetnost sve što se napravi svojom glavom, razmišljajući, svojim srcem, koje to želi istaknuti, poručiti, i rukama koje će to napraviti. Umjetnik mora biti svoj, oponašati može, ali ne izravno precrtavati.

Pročitali smo da je slikanje za Vas neodvojivo od postojanja. Kada ste se i kako zaljubili u slikarstvo?

Još u djetinjstvu, kad sam ja bila mala. Nije tada bilo ni kina, a kamoli računala i ovih tehnika koje sve danas vi imate. Ja sam onda počela maštati, pa sam zatvorila oči i meni su se od djetinjstva redale slike. Pitala sam druge djevojčice: „Vidite li vi slike kad zatvorite oči?“ Ne, one ih nisu vidjele. Onda sam ja te slike jednoga dana počela slikati. Eto, činim to do danas.

Kako ste gradili slikarsku vještinu, jeste li imali učitelja na svom putu?

Počelo je od osmogodišnje škole, gdje sam imala nastavnicu koja je jako lijepo predavala likovnu umjetnost i voljela umjetnost. Svoj doživljaj ljepote u likovnome izražavanju i zapažanje ljepota oko sebe prenosila je na nas, a na mene je to ostavilo snažan dojam i tu sam se usavršavala. Kasnije u gimnaziji imala sam profesoricu Siloš, također nas je usmjeravala u umjetnosti i bila mi jako velika podrška i putokaz za dalje. 

Možete li nakon toliko godina stvaranja reći da ste pronašli svoj izraz? Ili ste još uvijek u potrazi?

Stalno eksperimentiram i pronalazim nešto, a bit eksperimentiranja je da se nešto i ostvari. Nakon toliko godina mislim da sam pronašla svoj izraz.

Kako se nosite s motivacijom? Što Vas nadahnjuje, potiče na stvaranje?

Sve oko mene. Kad idem u grad, vidim ono što drugi ne vide i kad dođem doma, napravim skicu. Tako su nastale moje vedute Koprivnice koje sam na ovoj izložbi izložila. Sve što je lijepo oplemenjuje ljude. Tako ja nekako na svoj način želim pridonijeti boljemu svijetu.

Možete li nam opisati jedan svoj dan?

Pa, može, zašto ne. Od jutra, još dok se nisam ni dobro razbudila, već mislim kako ću ići u studio. A studio je u mom stanu. Tu ima preko tristo slika, što na platnu, akvarela, na papiru, različite tehnike radim. Kad se ustanem, prvo se ide u atelje/ studio i onda se počne raditi. Sve je oko mene, boje, materijali, kistovi, a muzika mora svirati. Jako volim klasičnu muziku i onda Mozart, Chopin, Beethoven i tako dalje da ne nabrajam, već prema raspoloženju stavim muziku i ona me ponese. I tako izgleda moj dan. Čitav sam dan u razmišljanjima, uz male predahe, i opet isto.

Tko su Vaši uzori?

Ako mislite u slikarskom pravcu, tu je Picasso, Chagall, veliki umjetnici, jer sam mnogo putovala i u svjetskim galerijama uživala u njihovim djelima. Od Pariza do Los Angelesa. I oni su mi davali isto veliki poticaj i ostavili su u meni svoj trag.

Kojeg hrvatskog likovnjaka posebno cijenite?

Cijenim posebno Murtića. Snažno me se dojmio. I te njegove boje, pogotovo crna boja na njegovim slikama, za mene je kraljica svih boja.

Pratite li koprivničku umjetničku scenu?

Pratim svakako, ali nisam baš primljena u koprivničku umjetničku scenu toliko koliko mislim da zaslužujem.

Dobili ste Zahvalnicu Koprivničko-križevačke županije za zasluge na području likovnog stvaralaštva i humanitarnog rada. Kada i kako ste se osjećali?

Tu nagradu sam dobila, ali nisam bila u Koprivnici, bila sam u Londonu i nisam mogla prisustvovati toj svečanosti, što mi je jako žao. Međutim, kada sam se vratila, Županija je organizirala meni posebno dodjelu te nagrade i jako sam se  ugodno osjećala i veliku podršku imam od njih. Kad je u Križevcima bila moja izložba, otvorio ju je gospodin župan Darko Koren i izrazio se jako lijepo o mojim slikama, tako da sam bila iznenađena.

Gospođo Dombaj, kako je došlo do suradnje s Gimnazijom „Fran Galović“ i toga da svoje radove izložite u tako živom prostoru poput gimnazijskog hodnika?

Dugo sam razmišljala gdje bih u Koprivnici mogla izložiti svoje slike jer su dosta moderne. Trebao mi je neki veći prostor. Međutim, susret s vašom knjižničarkom Ankom Simović doveo me do gimnazije. Jako sam joj zahvalna jer je moj san ostvaren.

Što Vam znači ova izložba i umjetnički susret s mladima?

Jako cijenim mlade i uvijek im nastojim pomoći na bilo koji način i drago bi mi bilo kad bi gledajući ovu izložbu dobili oni neke ideje da i sami počnu nešto stvarati, da se malo odmaknu od tih kompjutora, makar je kompjutorska grafika nešto jako lijepo i dobro, pa da katkad i dođu u galeriju našu gradsku i muzej gdje imaju isto uvijek što vidjeti.

Planirate li uskoro neku novu izložbu?

O izložbi baš ne razmišljam jer svaka izložba za umjetnika je jako veliko opterećenje. Iako ne razmišljam o izložbi, evo, započela sam novi ciklus slika koje će se zvati, sad je to još radni naziv, Amplitude. Uvijek gledam da nešto uzmem iz života, ili prošlosti, kao što je bio Einstein ili Nikola Tesla, koji su promijenili svijet, onda sam uzela umjetnike, Pollocka i još neke druge koji su isto pridonijeli boljem svijetu i drugačije radili, jedan prijelom napravili u slikarstvu. Na prijelazu u novu godinu svi nešto iznose, svoje stanje, događanja, sve se sabire i sređuje, tako su te Amplitude meni isto odraz toga današnjega stanja.

Želite li nešto posebno poručiti srednjoškolcima?

Ovaj svijet nije moj, ni tvoj, on je naš. Baš sve što postoji u njemu jednako je vrijedno. Ja sam u njemu samo gost i putnik. Ovdje sam da širim sreću i radost, da sudjelujem u svemu što me zanima, ali ostajem svoja. Moj život je sloboda stvaranja, ja otvaram svoja vrata i drugima, koji putuju istim ciljevima. Svemir mi je na dlanu ispružene ruke, u mojem srcu, u mojem umu, on je beskrajan. Ne bojim se samoće jer moje postojanje je sreća. Sreća je izvor beskonačne ljubavi koju poželim podijeliti s drugima. Prihvaćam sve što mi život donese i veselim se svakom novom danu.

Zaključila bih ovaj razgovor kineskom poslovicom: Svi cvjetovi budućnosti su u sjemenu sadašnjosti.

Razgovor vodio: Lovro Ujlaki, 1. b

Komentari

komentara

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!