O Glođanu, Pozoju i Crnoj Kraljici

Da jednostavni oblici, praoblici književnosti, žive i danas, dokazuju učenici 1. b i 1. d razreda Gimnazije „Fran Galović“

U potrazi za raznim oblicima usmenoga stvaralaštva učenici su razgovarali s članovima obitelji, snimili, a zatim i vjerno zabilježili anegdote, legende, viceve, poslovice, zagonetke i druge jednostavne oblike. Neke od njih (naravno, u izvornom obliku) donosi FRANzine.

Glođan – zločesto stvorenje

„Kak malo dete plašili su me z nekakvim Glođanom. Ne znam kak da ga opišem, uglavnom nekakvo zločesto stvorenje. Rekli su nam, ak bumo bili dugo v selu, da nas bude primil Glođan i onda smo nadrapali. Jemput dok sam se malo zadržala, bil je već mrak, najedanput se između kuća pojavil i za menom z motikom bežal i lupal kak da mi bu pete odsekel. Ja sam jedva dobežala doma. Za menom su došli moji mama i tata i pitali me kaj je bilo. ‘Glođan me napal, htel mi je pete odseći.’ Tak da se više nisam usudila skitat po mraku i za dana sam došla doma, bilo me strah. Posle, dok sam bila već velka, onda sam saznala da je taj Glođan bil moj tata.“

Sveti Nikola i Krampus

„Uoči Svetog Nikole, navečer, morali smo znati moliti. Onda su se obukli u svetog Nikolu i ispitivali je l’ znamo moliti i jesmo l’ dobri. Dok je sveti Nikola bil nutra, vani su zvonili z lancima i to su rekli da je Krampus, a to je bil neko od suseda, kaj su nas plašili. Znali su si napraviti jezik od papira i nekakve rogove na glavu i samo su se na prozor pokazali, a mi deca bili smo v straho. Posle toga svega, navečer, morali smo sami očistiti i zglancati cipele, kaj nam je sveti Nikola ostavil poklon, a za poklon smo dobili jako malo, jabuka, smokvice i par bombona, skromno, al nam je to bil jako dragi poklon kad puno nismo imali, a i Krampus nam je šibu ostavil.“

Legende su kazivali Draga (74 g.) i Stjepan (80 g.) Rašan, moji baka i djed. Kazivano u Koprivnici 30. studenoga 2018. Mjesni je govor kajkavski (Imbriovec, Đelekovec), ali je pomiješan sa štokavštinom jer su se trudili govoriti meni razumljivije.

Tea Kovačić, 1. b

Ukleta kuća

„U Svetom Ivanu Žabno postoji ukleta kuća. Svi govore kako se u njoj ne može spavati zbog raznih zvukova i velikog straha. Ljudi osjećaju prisustvo nekih pojava. U toj kući duže vrijeme nitko nije živio jer su vlasnici preminuli. Kuću je kupio mladi bračni par. Već prvu noć nije im bilo ugodno spavati, a sve dalje i dalje bilo je sve gore i gore. Stalno su im se dešavale čudne stvari i ništa im nije išlo od ruke. Odlučili su se odseliti jer nisu više mogli živjeti tamo. Sada je ta kuća napuštena i nitko više nije živio u njoj.“

Legendu je prepričao Miro Smoljanović (40 godina) u Velikom Pogancu 2. prosinca 2018. Kazivač se susreo s ovom pričom preko usmene predaje.

Emilija Smoljanović, 1. b

Čovjek i žena

„Ače žena od čoveka vekša, onda e čovek v peklu šekutor.“

Poslovicu je kazivala Mirjana Šimek (52 godine) u Koprivnici 30. studenog 2018. Mjesni je govor golski, govornica je rođena u Goli, a poslovicu je čula od svoje majke, moje bake.

Iva Šimek, 1. d

Ne peri rublje na Svetu Ceciliju

„Prije žene nisu prale veš na Svetu Ceciliju, a ona je zaštitnica glazbe, zato što su je poštivale. Prije su prali veš, slake, u drvenoj kaci. Ispod je bil otvor i čep. Stavili su pepel u vodu, to je bila lužina, i onda su taj veš od domaćeg platna, košulje, gaće, podsuknje, naslagali u drvenu kacu, a gore je bila nekakva plahta. To su polevali s lužinom. Pepel je ostal na plahti, a lužina je išla dole i prala veš. Otprli su čep i pustili lužinu, pa tri-četiri put zagrijavali i ponovno polevali. Tu kacu su zvali čebrnica. Sve žene su poštivale to da se veš ne pere na Svetu Ceciliju. Tad se išlo na misu. Onda je jedna žena rekla ‘kad se Cecilija scicili’ i njezine svlake se budu obelile i ona je oprala veš na Svetu Ceciliju. Dok ga je prala, kaca se okrenula, polila ženu i tak je nastradala.“

Sjećanje iz djetinjstva kazivala je Nada Fotak (81 godina) 2. prosinca 2018. Mjesni je govor kazivačice varaždinska kajkavština.

Klara Šerbetar, 1. d

Zakleti breg

„Legenda kaže da se u Starigradu gdje sam ja živjela veliko brdo prekriveno šumom blizu Podravske kleti zove Zakleti breg. Tu je nekada bila utvrda kojom je vlada Crna Kraljica koju su zvali crna ne zato što je nosila crnu odjeću nego zato što je bila zla. Kad je njen dvorac osvojio jedan moćan osvajač, Crna Kraljica ga je proklela i rekla da će zavladati utvrdom tek kad dobije ključ koji ona drži u ruci. Tada se pretvorila u zmiju i nestala. Kad sam bila mala, svi su to brdo zvali Zakleti breg i mama me nikad nije pustila da se penjem na njega. Tu legendu ispričala mi je kad sam bila jako mala moja baka Ivana koju smo zvali Ifka.“

Legendu je kazivala Tatjana Neimarević 6. prosinca 2018. u Koprivnici, i to razgovornim jezikom.

Jana Neimarević, 1. b

Kamengradska tvrđava

„Na području Kamengrada nalazila se rupa, a u toj rupi nalazila se zmija koja je skrivala ključ u ustima. Ta zmija je čekala kraljevića koji bi bio dostojan postati kraljem. Kada bi se takav kraljević pojavio, zmija bi se pokazala i dala mu ključ. Zatim bi se zmija pretvorila u princezu i šuma oko Kamengrada bi nestala i otkrila dvorac, ali to se još nije dogodilo.“

Legendu je kazivao Krešimir Čavljak (47 godina). Mom tati bila je to priča za laku noć koju su mu pričali baka i djed.

Anja Čavljak, 1. d

Kako je selo Carevdar dobilo ime

„Kad sam bila mala, zanimalo me kako je moje selo dobilo ime Carevdar. Deda mi je ispričao kako se je selo nekada zvalo Oslovica, prema imenu potoka koji prolazi selom. Do promjene naziva došlo je nakon kratkog zaustavljanja cara Ferdinanda u selu, kada je prolazio ovim našim krajem.

Selo je dobilo ime u njegovu čast jer je darovao novac za izgradnju nove crkve sv. Barbare, koja se i danas nalazi uz glavnu cestu. Stara crkva bila je drvena i nalazila se na području današnjih vinograda. Bilo je to 1836. godine.“

Legendu je kazivala Verica Ujlaki (46 godina) u Koprivnici 5. prosinca 2018. Mjesni govor kazivačice mješavina je kajkavskog i standardnog jezika, a prvi se put susrela s tekstom u igri i druženju s djedom kad je imala pet godina.

Lovro Ujlaki, 1. b

Sjene

„Čovjek je dugo pričao kako je siguran da mu svake noći netko šeta po stanu, i mislio je da netko ima ključeve od njegovog stana, da ta osoba dođe i plaši ga po kući. Nikada mu ništa nije nestalo, ali je on bio siguran da mu netko šeta po kući. Svi su mislili da mu se pričinjava. Živio je sam i jedan dan susjed mu je rekao da dođe prespavati kod njega, ali on nije došao jer se bacio niz balkon. Svi su tvrdili da je bio psihički stabilna osoba i da to nešto što ga je natjeralo da se ubije ima veliku moć.“

Predaju je kazivao Mario Imbriovčan (47 godina) razgovornim jezikom 5. prosinca 2018. u Koprivnici.

                                                                   Mihael Imbriovčan, 1. b

Zastrašujuće iskustvo

„Pričalo se da je šofera koji je vozio po autoputu sa automobilom zaustavila jedna lijepa gospođa, jedna lijepa djevojka, mlada, u bijelo obučena i da je bila jako lijepa i zamolila ga je da li se može s njime povesti. I šofer ju je poveo i ona je sjela u automobil i pričala: ‘Znate, dolazi nešto loše, postoje znakovi da će biti rat.’ To je bilo prije Domovinskog rata. I kažu nakon nekoliko kilometara, tamo prema Istri, kod tunela Učke, kada su izašli iz tunela, ona je nestala. Šofer kaže: ‘Nit sam ja stao, nit sam vidio, ona je samo nestala.’ Navodno da su tamo bile neke vile koje su to tako prognozirale.“

Kazivala je Katarina Jagarinec (67 godina) 2. prosinca 2018. u Koprivnici. Priču je čula od susjeda, jako davno, još dok je živjela u Puli.

Patricija Jagarinec, 1. b

Zagonetke

„Škare ima, a ne kroji. Vrele vode on se boji. (RAK) Bijele koke s neba pale, pa su sela zatrpale. (SNIJEG) Puna škola đaka, a od nikud vrata. (BUNDEVA) Glavu mu odsjekoše, a ni kapi krvi ne iscuri. (ZELJE) Vito savito, po cijelom svijetu izvito. (CESTA)“

Zagonetke je kazivala Marica Treščec (51 god.) 6. prosinca 2018. u Koprivnici.

Ivana Treščec, 1. b

Garaža

„Mujo se vraćal iz Njemačke nakon nekog vremena. Haso mu je izgradil garažu dugačku šest metri za novi auto. I znaš kaj je onda bilo? Mujo je došel doma z vlakom. Haso mu veli: ‘Pa di je novi auto, bolan, Mujo?’ ‘Je pa došel sam s vlakom.’ ‘O pa nisam zgradil tak velku garažu.’“

Vic je 30. studenog kazivao Zoran Slobođanac (44 godine). Živi u Koprivnici i govori kajkavskim narječjem. Vic je prvi put čuo u vojsci, a takvi su vicevi bili karakteristični za to vrijeme jer su ljudi masovno selili u Njemačku.

Ivan Slobođanac, 1. d

Kornjača i zec

„Zec je stalno izazival kornjaču da je jako spora. Kornjači je već to dosadilo i onda je rekla zecu da se hoće s njim utrkivati. Zec je pristal. Došel je dan utrke. Zec je brzo krenul i onda je nakon nekolko vremena stal i zaspal ispod drveta. Kornjača je išla sporo, ali je prva došla do cilja. Zec je bil jako tužan i onda je priznal da ga je osramotila najsporija životinja na svijetu.“

Basnu je kazivao Lovro Matovina (8 godina) 30. studenog 2018. u Koprivnici. Lovro se s basnom prvi put susreo prije otprilike mjesec dana kada sam ju (basnu) imala za lektiru.

Anja Matovina, 1. b

Kako samo znaju

„Turist je išel iz Međimurja na more i kak je tam došel na plažu, fkral je nekomu radija. I, ovoga, kak su Talijani išli po plaži, oni su mu vikali: ‘Buongiorno, buongiorno!’, a of si misli: ‘O, Bože, pa kak su ovi znali da sam ga ja čornul?!'”

Vic je kazivao Ivan Mikšić (73 godine) 5. prosinca 2018. u Koprivničkom Ivancu. Mjesni je govor kazivača ivanečka kajkavština. Prvi se put susreo s tim vicem 1990. godine kad mu ga je u Rijeci na plaži ispričao njegov prijatelj jer su neki strani turisti glasno slušali radio.

Petar Mikšić, 1. b

Čuvaj se runjave nozdrve

„U to vrijeme bio je običaj da momci odu u drugo selo na jelo i tako, i stariji su ih upozoravali: ‘Pazi, nemoj da se namjeriš na runjavu nozdrvu.’ I sad, to je nama, djeci, bilo čudno, meni, mom, je l’ rođaku i prijatelju i Mirku i Đorđu i Ivanu i tako dalje. Naravno da nas je zanimalo zašto to oni njih upozoravaju. Onda nam je stric Pavao, inače bratić od mog oca, ispričao kako je to u tom kraju gdje muška djeca imaju drugačiji tretman od ženske. Bio je jedan od najimućnijih seljaka koji je dobio četiri, pet ćeriju i nikako sina. Tek kad se rodio sin i počeo njegov rast i odgoj, normalno da su ga nenormalno razmazili i da je imo sasvim drugi status nego što su imale njegove sestre. I naravno, on se, kao razmažen, dosta neobično i bahato ponašao, što nije inače običaj u tom kraju. Međutim, njegovo neuljudno i nenormalno ponašanje su mnogi tolerirali, u prvom redu zbog njegove obitelji, a najviše zbog oca. Međutim, to vani, u drugim selima, očito nije odgovaralo, što je njegov otac znao te ga je upozoravao: ‘Sine, pazi kako se ponašaš, namjerit ćeš se na runjavu, znači dlakavu, nozdrvu.’ To se uglavnom odnosilo na ozbiljne, stare, zrele muškarce koji su imali brkove. Nakon nekog vremena taj njihov razmaženi sin, kao dečkić od nekih, ne znam, 16, 17 godina, otišao je u susjedno mjesto udaljeno nekih pet-šest kilometara. Naravno, bilo je do tog mjesta pošta, škola, župa i tako dalje i, naravno, gostionica. Ušao je u gostionicu i tamo je nastavio sa svojom praksom. Onda je jedan od momaka nešto starijih od njega lijepo njega, haha, kako se to kaže, istukao, odnosno, dao mu je lekciju. Došao je doma sav plav, krvav i tako dalje, a otac je samo ponovio: ‘Sine, rekao sam ti da ćeš se namjeriti na runjavu nozdrvu.’ I tako smo mi od našeg strica doznali da nije primjereno ne ponašati se uljudno, ljudski i tako dalje jer pored svih obzira, rodbine, prijatelja i suseljana, ima i onih koji nemaju takvo mišljenje o tvom ponašanju.“

Anegdotu je kazivao Dinko Vrgoč (75 godina) u Koprivnici 2. prosinca 2018. Govorio je razgovornim jezikom kojemu je u osnovi štokavsko narječje. O događaju je čuo u Strizirepu, svom rodnom selu u Dalmatinskoj zagori, u krugu obitelji kasnih 40-ih godina prošloga stoljeća.

Marin Petričević, 1. d

Vile

„Jednom davno živjele su vile u šumi pokraj sela Vranjače. Vile su bile mlade lijepe djevojke koje su imale prekrasnu dugu kosu. Na sebi su imale bijele haljine, a ispod haljina imale su kopita. Voljele su noću izlaziti, pjevati i u kolu plesati, a konjima su voljele plesti grivu te zločestu djecu noću štipati. Seljani bi znali da su ih vile posjetile kad bi ujutro ušli u staje i vidjeli pletenice na konjskoj grivi, a zločesta su djeca znala da su ih vile posjetile kad bi se ujutro probudila s crnjavkama po nogama. Moja baka nam je rekla da moramo biti dobri jer ako ćemo biti zločesti, noću će nas posjetiti vile i za noge će nas štipati.“

Priča potječe iz Hercegovine, iz sela Vranjače, kazivala ju je moja baka koju za tu priču vežu lijepe uspomene. Sjeća se da su djeca iz sela dolazila k njima i da je njezina baka zajedno s još dvjema ženama djeci pričala priče. Tad nije bilo televizije pa su djeca navečer sjedila u “kužini” i slušala priče odraslih.

Ivan Buhić, 1. d

Mu-ha-ha-ha

„Zašto je kalkulator najbolji čovjekov prijatelj? Zato što uvijek možeš računati na njega. Kako se smije zla muha? Mu-ha-ha-ha. Chuck Norris je brojao do bezbroj. I to dvaput. Chuck Norris je porezao nož jabukom.“

Kazivač viceva i dosjetki bio je Matija Barešić (13 godina). S vicevima se susreo u školi i bili su mu smiješni pa mi ih je odlučio ispričati.

Luka Barešić, 1. d

Vic o dvjema dlakama

„Šetale so jednom dve dlake po potu. Najedanput dojde bicikl i zgazi jednu dlaku, a druga dlaka reče: ‘Uf, to je bilo za dlaku!’“

Vic je ispričala Katarina Jalžabetić (72 godine) 2. prosinca 2018. godine. Njezin je govor kajkavski, prvi je put vic čula s 21 godinom i to je bio zadnji vic koji je čula od djeda.

Mario Dergez, 1. d

Legenda o Pozoju

„Pozoj ti je bil mitsko biće s telom od soma i glavom od bika. Bil je velik kak štaglena lesa. Živel je vu dravskem vulimanom i crnemi mrtvicama. Vuliman ti je nekakva vrsta vira na Dravi, a mrtvice su ti bile bare uz Dravu. Pripoveda se da so najvekšni vulimani bili pri Banovem, to ti je točno poprek Pavlićevog križa i tam ti je Pozoj živel, a drugi je bil pri Kerepu, tam kak se ide na Donji mlađ. Navodno so kesno navečer ili jako rano po rosi išli na pašo, jer so se po rosi mogli šklizati, pa ak bi im se što našel na potu, čovek ili kakva napuščena životinja, odvlekli bi ga sobom u vuliman i nišče je nigdar više ne bi videl. Selo je skupilo nofce i platilo nekakvom grabancijašu da ga se reši. Za grabancijaša se ne zna točno što je, ali zna se da je bil nekakvi glavni tip. Grabancijaš ga je po noći pričekal, zavuzdal, zajašil na njega i z njim otišel tijam vu Sibir.”

U današnje vrijeme kruži legenda da u Legradu postoji dravska neman, no svi ljudi iz tatina rodnog kraja tvrde da je dravska neman zapravo Pozojevo mladunče.

Legendu o Pozoju kazivao je Krunoslav Lončar (44 godine) 2. prosinca 2018. u Reki. Narječje je kajkavsko, a govorno područje Prekodravlje, selo Gotalovo. Kazivač se s tekstom prvi put susreo kao petogodišnjak. Kad je od djeda Franje Kišivana čuo tu legendu, bilo ga je jako strah. Takve su se priče pričale u dugim zimskim noćima i namjena je sličnih priča i legendi bila da ljudi razviju strahopoštovanje prema rijeci Dravi. Naime, u to su se vrijeme ljudi iz sela uz Dravu utapali u rijeci ili nestajali u šikarama i šumama pored nje.

Leon Lončar, 1. d

Pored poznatih i kanoniziranih jednostavnih oblika ne treba zanemariti ni vitalizam trača koji prati ljudski rod od njegova nastanka, a neki mu (kao i mitu) pridaju presudnu ulogu u razvoju čovječanstva (Y. N. Harari, Sapiens. Kratka povijest čovječanstva). Prema tome, usmenost kao odlika nastanka, prenošenja i izvođenja živi i danas.

FOTO: Draga i Stjepan Rašan u mladim danima (baka i djed Tee Kovačić)

Komentari

komentara